Ponekad tako razmišljam o životu i uhvatim se u mislima kako često živim potpuno nesvjesno. Nesvjesna kako vrijeme neupitno brzo prolazi bez da me pita što mislim o tome.
Neki dan sam samu sebe uhvatila u spoznaji da je već prošla godina dana od kako moja mama nije više na ovom svijetu. Osvijestivši tu spoznaju nekako kao da sam u trenu pretrnula od straha. Zastala i još jednom postavila pitanja: „Što već? Kako tako brzo?“ Sve mi je tako svježe, kao da je bilo jučer.
Ne, nije bilo jučer, prošlo je skoro 365 dana, ne znam koliko je to sati, još manje znam koliko je to minuta. Ne, pa čak niti ne želim ulaziti u takva sitna preračunavanja jer me i od same pomisli da je prošla godina hvata jeza. Ne znam koliko bih se još lošije osjećala kad bih taj period preračunala u sate, a kamoli u minute. Ne želim.
Dovoljno mi je znati da je jedna godina za mnom.
Jedna niti malo laka godina. Nema veze, prošla je, iza mene je.
Pitam samu sebe što sam napravila u toj protekloj godini?
Jesam li postigla svoje zacrtane ciljeve?
Jesam li napravila išta od sebe, od svog života?
Iskreno priznajem, vjerojatno sam svašta nešto napravila, promijenila, postigla, iako sam dovoljno puno vremena potrošila na bedastoće, na gluposti, na ništa… To moje dokoličarenje je nešto što mi je tako teško oprostiti samoj sebi, jer potrošeno vrijeme uzalud je potrošeno vrijeme. Ne možeš ga više vratiti, nema nazad.
I nije samo to što je prošla jedna godina koju sam samo tako propustila kroz prste u dokolici znajući da mogu i znam postići puno više. Nego me muči spoznaja da jednom tako prođe i život, a onda zastaneš i pitaš sebe: „Jesam li mogla više postići, više napraviti? Jesam li mogla…“
Uvijek svi možemo više, svi možemo bolje, nema tu iznimke, samo uvijek nešto čekamo.
Čekamo bolje dane, bolji trenutak, bolje nešto ne shvaćajući da vrijeme prolazi u čekanju tog nečeg boljeg koje možda i nikad neće doći. Život nekako tako brzo prođe i onda se zapitaš: „Pa, što sam toliko čekala?“.
Brutalno shvaćam da vrijeme leti i stvarno je isključivo i samo na nama da odlučimo kako ćemo preostalo vrijeme iskoristiti. Na dokoličarenje ili ćemo uživati i iskoristiti svaki dan, svaki trenutak, svaki čas kao da nam je zadnji. Jer neupitno je, jedan će stvarno biti jednom zadnji…
