Proljeće je već tu, ljeto samo što nije pokucalo na vrata, sve više dolazi vrijeme skidanja iz debele zimske odjeće. Klasično, svake godine, pa tako i ove, sve žene oko mene vidno su opterećene svojim izgledom i nakupljenim kilogramima.
I mene muče isti problemi. Što bi meni bilo bolje nego njima? Svako jutro pogledam se u ogledalo i svako jutro zaključim isto. Nisam nikad bila deblje nego ove godine.
Ne znam što mi se dogodilo, kako sam uspjela nakupiti kilograme, tako odjednom. Pitam se, jesu li nakupljene kile rezultat svih šokova, emotivnih stresova i nespavanja koje su me zadesile u zadnjih godinu i nešto više dana.
Ovisnost!?
Moguće da je višak kilograma i rezultat prestanka pušenja gdje sam jednu ovisnost zamijenila drugom. Nesvjesno sam cigaretu zamijenila hranom misleći da sam nešto riješila. Što sam riješila? Apsolutno ništa – iz jednog sranja elegantno u drugo.
Rezultat viška kilograma vjerojatno je sve pomalo. Mic po mic i evo ih, niti ne primijetiš da su tu samo si odjednom sam sebi težak, samo te odjednom sve nekako steže. I samo odjednom shvatiš da više nisi onako poletan kako si bio prije.
Osim što sam zabrinuta oko kilograma, još me više brine moja lepršavost, nonšalancija i stav – lako ćemo….
Što ćemo lako?
Nećemo lako, niti će se samo…
Ali, ove godine prvi put u životu mi je tako teško prelomiti, tako mi je teško donijeti odluku gdje idem u drastične rezove.
Mogu slobodno reći da se nisam nikad toliko lomila u sebi s pitanjima kad krenuti, kako krenuti, kako se motivirati, izdržati…. Nikad mi nije bilo teže i to je ono nešto što mi se nikako ne dopada. Jedino čime se mogu „pohvaliti“ je to da mi je motivacija i disciplina nula bodova, ma ne, u debelom sam minusu.
Donesem odluku onako baš jaku čvrstu, ozbiljnu, izdržim 2-3 dana i onda opet ukradem neki kolačić, pa se fino počastim ručkom. A uz fini ručak ide i čaša kvalitetnog vina, jer naravno, jedno bez drugog ne ide. I tako mi dani prolaze u suludoj i besmislenoj borbi s kilogramima gdje se više osjećam da lagano kapituliram i gubim bitku.
Međutim, ima tu još prostora i nije kraj dok stvarno nije kraj, a u mom slučaju ima tu još poprilično vremena. Naravno, kao i uvijek u životu sve ovisi o meni, hoću li zasukati rukave i uvesti radikalne promjene u svom životu, onako vojnički strogo i odlučno.
Ili ću i dalje fino ići linijom manjeg otpora, svakodnevno se naoružavati izgovorima i opravdanjima svakakvog kalibra samo kako ne bih ništa promijenila u svom životu.
Jedino što mogu sto posto točne reći je da mi izuzetno paše ona moja lakoća postojanja i apsolutno minimalan trud. Ne znam do čega, je li do godina ili životnog perioda, ali mi paše.
Iako sam svjesna da tu nema progresa, čak me niti to ne dira previše…
Ne znam, valjda dođe takvo vrijeme… Jedino što me tješi je to da kako je došlo tako će i proći, a do onda ću se valjda barem i nekako malo pomaknuti…
