Connect with us

Hi, what are you looking for?

She.hrShe.hr

Suncokreti na oblacima

Jesmo li se spremni suočiti s prolaznošću

Živjela sam jer živjeti se mora, od danas do sutra, od sutra do prekosutra i tako iz dana u dan

Uvijek nekako krajem godine podvlačim crtu i radim račun godine koja je skoro iza mene.  Tako i sada, stojim i gledam unatrag, imam osjećaj da ova godina nije imala kraja. Izgleda mi beskonačno dugo, kao jedan beskonačan dan koji završava, a nikako da završi.

Ovu godinu bih nekako podijelila na dva dijela.

Prvi dio godine je bio period stresa, borbe, neizvjesnosti, bijesa, nadanja u čuda i period vjerovanja da sve nekako može biti drugačije, vjerovanje da nije kraj dok stvarno nije kraj.

Drugi dio godine bih rekla da je period moje osobne hibernacije, spavanja zimskog sna usred ljeta, borbe same sebe s demonima u glavi. Period beskonačno velike tuge koja je često znala boljeti, stvarno boljeti, period depresije, koprcanja u vlastitim govnima, kucanja na razna vrata tražeći pomoć, tražeći spas, jer živjeti se mora. Ali, ono što sam tada prolazila sama sa sobom to nije bio život, to je bila patnja, vegetiranje.

Živjela sam jer živjeti se mora, od danas do sutra, od sutra do prekosutra i tako iz dana u dan.

U ovoj godini spoznala sam i osvijestila mnoge životne stvari, od toga da je život samo tren, do toga da smo svi prolazni, nitko ne ostaje zauvijek. Također, osvijestila sam i prihvatila pojam prihvaćanja onog pored sebe.

Ova godina mi je dala priliku da ispravim svoje pogreške, dala mi je reprizu, ne baš lijepu, ali sam je dobila.

Prije nekoliko godina, kad mi je umro otac, strašno sam si prebacivala što je umro sam u bolnici bez ikog iz obitelji. Strašno sam si zamjerala što sam bila kukavica koja nije mogla biti pored njega i što ga nisam držala za ruku. Godinama sam si kačila na nos to što si nisam dala priliku da se pozdravim s njime, da mu kažem da ga volim i da mu se zahvalim na svemu što je učinio za mene. Godinama nisam spavala radi toga. To su bile te tihe i ubojite misli koje su me proganjale, suptilno i tiho, ali stalno, skoro pa svakodnevno.

Međutim, život je stvarno nepredvidiv, i sve ono što sam si zamjerala s ocem, dobila sam priliku kod mame.

Da, s njom sam bila skoro do samog njenog ovozemaljskog kraja, držeći je za ruku, gledajući tijelo koje se, iz sekunde u sekundu, fizički mijenja, jer ga duša napušta. Nevjerojatan proces.

S maminim odlaskom u neke druge svjetove sam se suočila, prihvatila ih i smogla snage da joj kažem da je volim, da joj se zahvalim i da joj kažem da, gdje god da bila, da se ne brine jer ja ću biti dobro.

Mi ćemo biti dobro.

Stigla sam se pozdraviti s njom.

To je proces koji je istovremeno izuzetno bolan, ali isto tako izuzetno oslobađajući.

Također, ova godina mi je priuštila da dane provodim u hospiciju s mamom.

Mjesto za koje sam se borila svim snagama da moj otac ne dođe, tamo je mama došla.

Sate koje sam provodila u hospiciju s mamom su bili sati moje samospoznaje života.

Upravo tamo sam osvijestila kako smo prolazni, kako je život brz i kratak, gledajući ljude koji su jučer bili u krevetu, a danas ih više u tom krevetu nema.

Otišli su neko možda bolje mjesto.

Ne znam…

U trenucima kad si okružen smrću, kad je gledaš i udišeš ju shvatiš da je život prekratak, da smo stvarno tu samo sada, preplavi te neopisiv osjećaj zahvalnosti na svemu, na životu, kao da na život drugačije gledaš. Kao da imaš odjednom drugačiji sustav vrijednosti.

Ne znam ni sama, ali puno me iznutra promijenio moj boravak u hospiciju. Rekla bih da je to mjesto od mene napravilo boljeg čovjeka. Nikad neću zaboraviti niti to mjesto niti ljude koji tamo rade. To je mjesto koje me navelo na duboka razmišljanja o sebi, o životu, o tome što je stvarno važno u životu, a što je manje važno… 

Pored svega, ova godina me još jednom suočila s time što znači biti prazan iznutra, što znači biti težak sam sebi, što znači kad duša boli. Jer, kad ti ode jedan roditelj to boli, ali kad ostaneš bez oba onda je to tako – bolno. Jako bolno…

Moguće da ja nisam normalna, ali tako je. Ovo je sasvim iskreno iz dubine mene…

Sve u svemu godina tuge, boli, depresije, unutarnje borbe i previranja, godina u kojoj sam sate i sate prespavala jer mi je tako trebalo, ali isto godina u kojoj sam spoznala mnogo o sebi, životu… Moglo bi se reći i godina sazrijevanja.

U svoj ovoj turbulentnoj godini sivila i crnila bilo je tu i krasnih trenutaka, komičnih, sretnih, jer jedno bez drugog jednostavno ne ide, ali to je tema za neki novi post…

Više

Duh i tijelo

Vrijeme koje dobijemo u životu vrlo je dragocjeno i treba ga iskoristiti na najbolji mogući način, ali prvo si trebamo priznati 'prave istine' o...

Suncokreti na oblacima

Godina borbe, neizvjesnosti i godina s postavljenih barem 1000 pitanja na koja niti dan danas nisam dobila odgovore.

Suncokreti na oblacima

Nekad pomislim, što te život više lomi toliko si jači, više si otporniji...

Duh i tijelo

Ne budite ogorčeni na sebe zato što se vaš život nije odigrao kako ste vi željeli, nije to bilo u vašoj moći.

Advertisement

Impressum


Medijski mali servis j.d.o.o. Sva prava pridržana.