Kad umre prijateljstvo…

Dogodila se jedna smrt…

Neki dan, umrlo je jedno prijateljstvo. Nije to obično prijateljstvo, bilo je to jedno veliko i osebujno prijateljstvo.

Preispitujem se žalujem li u ovoj smrti? Ne znam. Nisam još definirala svoje osjećaje u novonastaloj situaciji.

Često je pojam smrti definiran kao rastanak, suze, bol i tuga… Međutim, smrt možemo gledati i kao oslobođenje, slobodu, prestanak patnje i boli te jedan konačan mir.

Tako i sada, još uvijek tražim pravu emociju ove naše smrti.. Jednom ću je naći, sada očito nije pravo vrijeme da bi se išta definiralo… Da, radi nekih situacija koje smo skupa proživjeli mi je žao. Znam da se više neće dogoditi, a opet, s druge strane, ustvari sam sretna sam što sam ih uopće i doživjela.

S osmjehom se sjećam svih divnih trenutaka smijeha, radosti, izlazaka, neprospavanih noći… Ali to je prošlost i nju treba ostaviti tamo gdje joj je i mjesto – u prošlosti.

Tugujem li?

Ne, ne tugujem više za ljudima koji su mi ulete u život pa onda iznenada izlete kao da nisu nikad tu ni bili. Ne tugujem za nekim prošlim ljudima jer znam da nisu umrli – tu su oni, živi, zdravi i sretni samo nisu pored mene, samo nisu u mom životnom filmu i tako valjda iz nekog razloga mora biti.

Patim li?

Ne, čak više i ne patim baš previše za ljudima. Kao da sam prerasla tu fazu. Kao da s godinama života i inim životnim ugodnijim i manje ugodnim iskustvima, kao da životnim putevima izgubiš neke emocije u sebi, kao da nekako otupiš… Kao da te više ništa ne može iznenaditi, kao da te više ništa ne može ostaviti u čudu – s godinama kao da sve postaje očekivano….

Preispitujem li se?

Da, uvijek se preispitujem jesam li mogla bolje.

Jesam li pogriješila? Jesam li ranije trebala rezati? Moja glava uvijek ima posla, to je čudo jedno.

Žalim  li za nečim, za nekim prošlim vremenima?

Ne, ne žalim, za onim što je bilo gotovo da nikad ne žalim.

Dok je trajalo bilo je dobro, dapače, bilo je super, ali kad ipak malo bolje promislim, žalim, ustvari žalim za barem jednom stvari…

Žalim za vječito bolno iskrenom činjenicom da dok ljudima oko sebe trebaš i ideš im niz dlaku onda su tu, vjerno pored tebe, onda ste si najbolji jer tada nema boljeg od tebe, mene, ikog… Međutim, ponekad je dovoljno samo jednom reći ne i odjednom više ne valjaš, više nisi potreban i kao da se u jednom trenu zaboravi sve ono dobro, sve one usluge, sve one silne i beskonačne pomoći. Odjednom se sve zaboravi…

Kad to spoznaš, onda se iskreno sjedneš i zapitaš je li to stvarno bilo iskreno i duboko prijateljstvo, kakva bi inače prijateljstva trebala biti, ili samo još jedan odnos dobri smo si dok si trebamo…