Moje društvo kroz veći dio života bilo je uglavnom muško. Zašto? Zato što su me kroz život najviše povrijedile žene.
Uvijek sam mislila da će se žene držati zajedno, da ćemo držati leđa jedna drugoj. Ili, bar da si nećemo međusobno kopati rupe u koje ćemo se gurati. Međutim – to nije tako.
Ali, u stvarnom životu, sve je posve drugačije, često.
Zašto sam uvijek birala muško društvo
Doduše, kao i za sve u životu tako i za tezu da je „žena ženi vuk“ meni je trebalo više. Trebalo mi je ponavljanje. Trebala sam više puta kroz život od pojedinih žena dobiti po prstima, po glavi, po srcu da konačno shvatim i prihvatim da je često zaista „žena ženi vuk“.
U ovome trenutku života imam vrlo malo žena oko sebe. Imam sve manje ljudi, općenito, oko sebe. Nije da ih ne volim – volim ih, ali više pašem sama sebi, više sebično sada biram sebe za sebe. Valjda je došlo vrijeme kad je bilo dosta uvijek biti tu za sve. I one za koje treba, a još više za koje ne treba. Za one koji nisu zaslužili ni moje trivijalno „dobar dan“ a kamoli išta više od toga…
Tu se opet vraćam na onu rečenicu koju sam dugo odbijala prihvatiti – žena je ženi vuk.
Kroz život sam shvatila da nije problem u jednoj osobi – problem je što se obrazac konstantno ponavlja.
Kad se ista priča ponavlja
Često, pa i dan danas se pitam; čemu jedna drugoj moramo uputiti zajedljive primjedbe, podbadati se, biti ljubomorna jedna da drugu, uživati od sreće kad onoj drugoj ne ide kako je zamislila?
Je l’ se baš moramo uvijek jedna između druge natjecati u tome koja će biti ljepša? Čiji je muž uspješniji, čija su djeca bolja i velevažno upisuju velike i jake škole? Čemu?
Zar nam je to stvarno bitno? Jel nam život mora baš proći u tome da je uvijek nekom gorak okus u ustima?
Zar je stvarno važno da većina vremena koje provedemo jedna s drugom se svodi na nadjebavanje – tko će više, tko će bolje?
Zašto se stalno uspoređujemo?
Imala sam jednu frendicu, to mi je oduvijek bilo zanimljivo, sada čak i pomalo smiješno… Redovito kad bih ja nazvala da podijelim s njom neku svoju malu sreću, neki svoj uspjeh (jer sam smatrala da je to normalno ako smo već prijateljice). Na moju jednu izgovorenu sreću ona bi odmah nadodala svoje tri. Dakle, nije bilo bitno to što sam ja sretna i što dijelim svoj sreću s njom već je jedino bilo bitno da odmah lopticu prebaci na sebe i samohvale…
U početku nisam razumjela njeno ponašanje. Čak me znalo i zapeći jer sam željela onaj moment da se skupa veselimo mojoj, i tada samo mojoj sreći. Ali, ne, nije bilo tako…
Iz neke pristojnosti i bontona najčešće bi odslušala te samohvale ležerno puštajući da moja sreća ode u neki drugi nevidljiv plan dok sam istovremeno njoj puštala da mlatara repom. Često se to činilo tužnom i ispraznom. Nisam znala kako se ponašati da nikog ne uvrijedim, ne povrijedim – koja sam ja tuka tada bila. Međutim, jednom sam se sjetila riječi svoje psihologice: u ovakvim situacijama kad ne znate što ćete, samo zrcalite…
Kad odnosi počnu iscrpljivati
I zaista sam počela zrcaliti, kad bi ona mene nazvala da mi se pohvali, uredno bih je saslušala i nakon toga prebacila lopticu na sebe i svoju sretne momente, uspjehe, zadovoljštinu. Išla bih po sistemu istom kako je i ona meni znala. Na jednu moju ona bi meni tri svoje, sad bi ja na jednu njenu dala tri svoje… Rezime našeg prijateljstva danas – više nismo prijateljice kao što smo nekad bile, sad smo samo poznanice. Bolje poznanice.
Iako volim reći da nas je život razdvojio – nije. Jednostavno sam je makla i odmakla od sebe, jer svaki odnos u koji ne mogu ući iskreno, otvorena srca i ući s emocijom već moram ići isključivo razumom, kalkulacijom i manipulacijom. Ja se mičem jer me umara, opterećuje i iscrpljuje. Meni to više nije to što si ja želim.
I tako sam s vremenom konačno opet i još jednom naučila.
Danas biram sebe
Ne preko noći, ne iz jedne situacije, nego baš ovako – polako, kroz ljude, kroz odnose, kroz boli, kroz razna razočaranja koja su se ponavljala i ponavljala sve dok ih više nisam mogla ignorirati. Ono još nešto naivno dječje u meni svaki put bi mi govorilo – ma nije to to, ma nije svaka takva, ma možda sam ja krivo shvatila.
Ali kad ti se ista stvar dogodi dovoljno puta, više nemaš što krivo shvatiti – stvari postaju jasne kao dan. Ako se nešto dogodi jednom, dva puta onda je to iznimka, ako se događa stalno – onda je to pravilo.
I zato danas više ne tražim izgovore za ijednu od njih, ne tražim opravdanja i ne vrtim se u krug s istim pitanjima oko ijedne od njih, i onih starih i ovih novih. Samo prihvatim.
Jer neke stvari, koliko god ih pokušavali ublažiti ili objasniti, ostaju iste, često neobjašnjive i bez zdravog temelja.
A jedna od njih je i ova – koliko god to nekome zvučalo grubo ili pretjerano: žena je ženi vuk – često!