Kako prijeći prema neiskrenosti nekog svog, nekog dragog, nekog samo našeg? Oprostiti? Dalje vjerovati? Može li se ostati u takvom, lažnom odnosu? Nedavno sam jednu vrlo dragu osobu uhvatila u trenutku neiskrenosti. Nije to bila prva neiskrenost već još jedna laž u nizu. Još jedna fino i uredno upakirana i nanizana laž plasirana tako nonšalantno s osmjehom na licu.
Zapitala sam se; ali zašto? Jesi li baš morala?
Izrečena laž – povrijedila me, rastužila. Ustvari, neiskrenost me najviše razočarala jer mi je kroz glavu prostrujila kronologija našeg odnosa i zaključak kako ljudima i nakon bezbroj godina „dubokog“ iskrenog prijateljstva, podrške, davanja sebe i pokazivanja da si za njih uvijek tu, i dalje nije dovoljno, i dalje ti ustvari ne vjeruju.
Ako ti netko vjeruje, bi li se služio lažima?
Jer, od čega ili koga se braniš, ako moraš lagati? Ako moraš biti neiskren?
Kad drugog suočiš s izgovorenim lažima, špranca ponašanja je uvijek ista, izmotavanje, opravdavanje, pa iz jedne laži – da bi ispali ispravni pred, uglavnom nebitnim, svijetom ulaze u nove druge laži. Ustvari, sami sebi kopaju rupu slažući laž na laž pa opet u laž.
Blago rečeno, tako razočarana, kopala sam u glavi po našem odnosu preispitujući sebe gdje sam pogriješila. Što je dovelo neiskrenosti, skrivanja istine, prešućivanja. Jednostavno sam morala to preraditi u svojoj glavi. Nisam tip koji pušta samo tako kad mi je do nečeg ili nekog stalo.
Međutim, medalja uvijek ima svije strane. Za svaki odnos je potrebno dvoje, a i naučila sam da bisere ne treba bacati pred svinje.
Naučila sam da nekim ljudima koliko god daješ sebe nikad im nije dosta i uvijek i bi još. Da, sebično, pohlepno i gramzivo bi uzeli još tebe, tvoje mudrosti, tvog iskustva, tvog svega. Za uzvrat ne bi dali ništa jer ih nitko kroz život nije naučio da u život vrijedi i ima smisao jedino ako se bazira na davanju i primanju.
Iskrenost!?
Spoznala sam da ne možeš tražiti od ljudi iskrenost, otvorenost i život po principu „sklad riječi, misli i djela“ ili ono „stajati iza svoje riječi“ kad većina ljudi prvo nije sasvim iskrena prema samom sebi.
Kako biti iskren s bliskim ljudima, ako nisi iskren prema samom sebi? Kako ako ti je život upakiran u prekrasan šljašteći papir s velikom rozom mašnom i tako plasiraš svoje lažno savršenstvo u javnost, a istina je sasvim nešto drugo? Kako biti iskren prema drugima, ako živiš lažni brak sa sasvim krivim razlozima, gdje ti je često suprug, eto, sudužnik u kreditu, samo otac djece, bankomat? Brak gdje od poštovanja nema ni P, a od ljubavi LJ, a tko zna je li je ikad i bilo. Neiskrenost u svemu!
Kako živjeti iskreno, ako njeguješ lažna prijateljstva iz sasvim krivih razloga – jer ti ti ljudi trebaju, jer imaju veze. Imaju poznanstva i mogu ti poslužiti da ostvariš svoje sebične ciljeve, a kasnije ćeš ih vjerojatno odbaciti kao staru krpu.
Kako očekivati iskrenost od nekog tko često nakelji lažan osmjeh i glumi prijatelja istovremeno čekajući ti završiš svoje? Jer ga boli ona stvar i za tebe i tvoje probleme, ali mora to odraditi jer važno je ispasti dobar pred svijetom. Važan je taj dojam, pa nema veze što je lažan glavno da je ispasti ispravan i dobar!
Nekako, tužan mi je postao ovaj svijet.
Svijet u kojem su neiskrenost, laži i sebičnost postale poželjne, a na iskrenost i empatiju u ljudima nailazimo često samo u tragovima. Ali neka, tješi me da ipak postoje još i tragovi jer to znači da se još uvijek imam za što uhvatiti i da možda ima nade za nas.
Često mislim da lažljivcima nije za zamjeriti niti za osuđivati ih. Nisu oni ni sami krivi što ne znaju živjeti srcem, što pored zdravih očiju ne vide dalje od nosa, što im je i dalje slika prema van važnija od svoje slike ujutro u ogledalu… Ma, jadnici ustvari, samo izgubljene duše.
