Koliko osluškujete svoje tijelo? Iskreno, u moru buke, žustrog i ubrzanog života rijetko kad bih čula što mi tijelo govori. Rijetko kada!
S godinama postigneš neki viši level svijesti, mudrosti, životnog znanja pa je logično da i zastaneš svako toliko i osluhneš samog sebe, da čuješ kako ti tijelo vrišti, zove, pita za pomoć… Uvijek se nekako kroz život borim s odnosima.
Odnosi s drugima su najkompleksnija tema koja nas prati kroz naše živote dok se pitamo što je ispravno a što nije. Što je toksično, a što nije… Koliko s nekim moramo pojesti g*vana jer se tako „mora“, što se u odnosu tolerira, a što ne?!
Analitika moranja
Godinama analiziram odnose s bitnim mi ljudima – rodbinom, prijateljima, kolegama, partnerima, autoritetima, do odnosa s onim sasvim nebitnim personama koji mi se na blic pojave u životu…
Naravi sam takve da se trudim biti iskrena, otvorena srca, poprilično jasna, a opet da budem ugodna, empatična i da budem tu za svakog.
E to – biti tu za svakog je popriličan zajeb… Koliko i u kojoj mjeri trebamo biti tu baš za svakog? Koliko „moramo“ ostati u odnosima u kojima se ne osjećamo ugodno?
Jasno, nitko od nas ne mora ništa, ali ipak nešto se „mora“.
Jer, moraš biti u dobrim odnosima s obitelji! Koliko god te oni na sve strane „minirali“, koliko god se u društvu takvih osjećao loše i nakon njih iscrpljeno – moraš! Jednostavno moraš to trpjeti jer to je red, to ti je obitelj!
Ne znam što mi život nosi i jesam li donijela pravu ili krivu odluku – vidjet ćemo s vremenom.
Prekid
Nedavno sam prekinula jedan obiteljski odnos koji po svim pravilima nisam smjela prekinuti. Prekinula sam jedan odnos koji sam „morala“ održati jer to je red, ipak, mi smo obitelj. Neka leti perje na sve strane, ali odnos s obitelji se ne prekida. A i što će ljudi reći?!
Čak se i slažem – veza s vlastitom krvi se ne prekida. Ali, što se radi kad te vlastita krv guši, kad ona zdrava krv postane toksična, truje te polako i sistematski…
Što se radi onda kad osjetiš da je svaki susret pun netrpeljivosti, nadmetanja, omalovažavanja i „miniranja“ sa svih strana?!
Što se radi kada iza svakog susreta, umjesto da izađeš pun, ti se vratiš kući prazan, iscrpljen, sa 100 upitnika iznad glave? Po tisućiti put se pitaš tko je kriv, tko je sada opet zasrao? Može li ovo drugačije, jesam li kriva? Ma što meni ovo sve treba u životu?
Nema tako davno, odlučila sam jedan takav odnos okončati jer ja drugačije ne znam.
Nema tri točkice
Nisam tip koji iza sebe ostavlja tri točkice, uvijek ostavljam onu jednu točku na kraju rečenice i to je ona moja konačna kad nešto zapečatim za sva vremena. Takve sam naravi. Volim završavati stvari i ništa ne ostavljam nedorečeno ni u zraku. Uvijek je sve transparentno, izgovoreno na glas – jasno i glasno, čisto dak kasnije ne bude – nismo znali!
Ono što je bitno je emocija koju sam proživljavala. Emocija koju mi je slalo tijelo dok sam gatala sama sa sobom „ostati ili otići“. Emocija nakon donošenja konačne odluke gdje sam sama sa sobom skupljala pluseve i minuseve odnosa…
Ona neka bolna i tupa emocija kad svjesno kidaš dio sebe jer znaš da drugačije ne znaš, ne ide, ne može – jer moraš da bi zaštitio sebe!
***
Sjela sam tako sama sa sobom i osjetila koliko sam ustvari umorna, koliko sam iscrpljena, koliko mi je tijelo izmoreno i vrišti jer mu treba regeneracija. Nevjerojatno je kako kad zastaneš u momentu zaista možeš osjetiti kako ti se loša emocija reflektira na fizičko tijelo u obliku umora, iscrpljenosti, tuposti…
U trenutku mi je bilo nevjerojatno da jedan „bezazleni“ odnos može toliko iscrpiti čovjeka. Toliko baciti na koljena, a da ni ne kužimo. I tako godinama dok kap ne prelije čašu ili se često nikad niti ne dogodi ta kap jer nalazimo opravdanja za tuđa loša i sebična ponašanja… Jer, tako se „mora“, moraš otrpjeti – bar su mene tako učili i odgajali.
I danas me prati pitanje – koliko i što „moramo“ tolerirati u odnosima?
Jeli se bolje odmaknuti ili presjeći zauvijek?
Moramo li baš neke, pogotovo obiteljske odnose zadržati pod svaku cijenu ma koliko bili štetni po nas?