Karla Andrić je samozaposlena u HAIKU. Specijalizirala se za digitalnu komunikaciju, odnose s javnošću te tržišno komuniciranje. Trenutačno piše specijalistički rad na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu o “Foresight strategijama” koje ukratko možemo prevesti kao strategije koje analiziraju budućnost kroz trendove, promjene koje se događaju oko nas te donose scenarije koji mogu pomoći organizacijama da se pripreme za ono što donosi ‘sutra’.
Koliko dugo si samozaposlena, imaš li klasičan ured, s čim se najčešće boriš?
U ožujku će biti 8 godina kako sam samozaposlena, a točno godinu od kad ne radim iz vlastitog ureda. Zbog učestalijih putovanja odlučila sam raditi iz kućnog ureda. No, kako od početka nezavisne karijere koristim i prostore coworkinga BIZkoshnica, zadnju godinu sastanke, prezentacije i poslovne dogovore organiziram kod njih.
S obzirom na probleme koji se rađaju i šire oko mene i nas — sretna sam i zahvalna na svakom danu. Naravno da ima situacija kad želim vrištati iz petnih žila zbog različitih malih, ali i velikih problema koji mi se nađu na putu, recimo stambenog pitanja ili ponekad nelogičnih poreznih odluka za samozaposlene osobe u sustavu PDV-a, ali učim regulirati emocije i ne reagirati na stvari ili ljude koje ne mogu promijeniti.
Zadnjih nekoliko godina najviše cijenim mentalni mir, šetnje sa psom, trčanje, akupunkturu, iskustva solo putovanja, razgovore s prijateljima ni o čemu i svemu i tišinu.
Pokrenula si seriju zelenih dijaloga u Galeriji Kranjčar. O čemu se radi?
Zbog spomenutih putovanja i posjećivanja konferencija, ali i edukacija na Hyper Islandu, često sam na callovima i u doticaju s kolegicama i kolegama iz, pretežito, nordijskih zemalja. Zaljubila sam se u Hyper metodologije prenošenje znanja i pritom, ili zahvaljujući njima, se umorila od posjećivanja velikih evenata u kojima se prema formuli sjedi, sluša, plješće i na kraju ostavlja 5 minuta za pitanja iz publike.
Želim vratiti komunikaciju – komunikacijama, želim pozicionirati feedback u trenutak, želim pripremiti pojedince, inicijative, brendove, organizacije da se prilagode promjenama već danas i da imaju prostor u kojem se razgovara i sluša. Prostor u kojem ne postoji konkurencija, osuđivanje ili skriveni plan.
Kao što smo već i naučili na prvom susretu — danas više ne postoji ‘najbolja komunikacijska strategija’, ‘najbolje rješenje’ ili ‘najbolji naslov’ ili ‘najbolja ciljana publika’. Postoji fleksibilnost i postoje kontinuirana istraživanja koja u fokus stavljaju potrošača. Zato dijalozima želim okupiti ljude koji stvaraju i rade održivo te sve znatiželjne individualce koji su spremni odbaciti ono što znaju, koji žele čuti drugo mišljenje i isprobati nešto novo.
Tema prvog susreta je bila održivo komuniciranje. Što je to održivo komuniciranje? Kako ga možemo definirati?
Službenih definicija, kao i onih za ‘Odnose s javnošću’ vjerujem ima već stotine. Za mene je održivo komuniciranje ono koje potiče i promiče odgovornost, koje transparentno komunicira o poslovnim praksama, proizvodima, utjecaju na okoliš. Za mene je održivo komuniciranje ono koje potiče društvene promjene, prihvaća različitosti i ne osuđuje, te uvijek i zauvijek educira.
Koliko je, po tebi, održivost deklarativna, a koliko se ona stvarno živi?
Na ovo pitanje mogu odgovoriti stručno i statistički te iskustveno. Ili bolje komunicirano, mogu odgovoriti kao osoba koja radi na komunikacijskim strategijama, kao osoba koja prati svjetske trendove ili kao osoba koja se trudi živjeti održivo.
Bez obzira koju ulogu sada preuzela, istina je da postoje ljudi koji stvarno žive i rade održivo. Postoje oni koji misle da su održivi i koriste metode greenwashinga da bi uvjeravali, a postoje i oni koje jednostavno nije briga jer sami nemaju odgovornost prema sebi, a teško je onda očekivati da imaju prema zajednici.
Kad sam prije dvanaest godina komunicirala da želim biti freelancerica, da želim raditi ‘na daljinu’ susretala sam se s predrasudama i komentarima da sam neodgovorna, da ne volim autoritet, da ne mogu naći posao, da sam lijena.
Situacije se mijenjaju, okviri se mijenjaju, pandemija je promijenila društvo u cjelini. Tako će, zbog svjetskih i EU regulativnih okvira, tema održivosti za deset godina biti jednostavno neizostavna tema.
Fotografkinja Sara B. Moritz
Korištenje javnog prijevoza, bicikliranje ili hodanje umjesto vožnje automobilom… Jesmo li se doista spremni odreći osobnog luksuza?
Osobno sam se odrekla luksuza automobila. Koristim javni prijevoz, vozim bicikl, hodam, koristim taksi ili rent-a-car u nužnosti. U razgovoru s ‘Hyper kolegama’ doznala sam da se ljudi i u nordijskim zemljama ne odriču automobila, ali ga ne povezuju s luksuzom.
Na jednom od Foresight seminara radili smo analizu svakodnevne upotrebe automobila u sljedećih deset godina. Neki od zaključaka koje smo iznijeli bili su da će definitivno doći do promjene u načinu svakodnevnog korištenja automobila. One će biti vidljive zbog promjena u načinu rada, zbog urbanizacije koja će ‘natjerati’ građane da koriste javni prijevoz ili alternativne oblike prijevoza. Na promjenu će utjecati i razvoj tehnologije, autonomna vozila i platforme za dijeljenje automobila.
Prije dvije godine, suradnice iz Startaparata radile su na projektu hibridne dostave namirnica u Dubaiju. Moja je uloga bila kratka i savjetodavna, ali spominjem to jer se ‘futurističke’ promjene već događaju. Samo moramo znati gdje gledati i uzeti u obzir lokalne uvjete koje uvjetuju brzinu promjena, a tu je i varijabla mindseta ljudi.
Inače, kad smo već na toj temi, upravo sam istražila na stranicama ‘Europskog udruženja proizvođača automobila’ da su u siječnju ove godine električni automobili s baterijom zauzimali 10,9% tržišnog udjela. Hibridno-električni automobili su imali udio od gotovo 30% čime su učvrstili položaj kao drugi najpreferiraniji izbor među kupcima automobila u EU.
Kako gledaš na održivost kroz prizmu modne industrije? Zašto, bez obzira na sve, gomilamo ogromne količine ‘robe’, kako odjeće tako i novih tehnoloških dostignuća?
Modna industrija je najveći paradoks sadašnjice. Kontinuirano izbacivanje novih kolekcija i trendova utječe na potrošače. Povećana kupovina dovodi do gomilanja stvari i jednostavno se stvaraju pritisci na resurse koji postaju neodrživi. A još nismo niti zagrebali radne uvjete koje modna industrija neodgovorno potiče.
Prošle godine, na jugu Islanda, suočila sam se klimatskom promjenom o kojoj od tog trenutka ne mogu prestati razmišljati. Sólheimajökull je ledenjak koji se svake godine otapa. Nekoliko stotina metara od baze stoji ručno ispisan znak ‘jöklamælingar’, koji u prijevodu znači ‘ledeni čuvari’. Na njemu su u metrima jasno označene klimatske promjene. 2020. ledenjak se povukao 715 metara, 2021. povukao se za 726 metra. 2022. godine ledenjak se povukao za 763 metra. Zbog klimatskih promjena na koje modna industrija itekako utječe — svijetu trebaju inovacije u materijalima, procesima proizvodnje, distribuciji i u konačnici — potrošnji.
Hrvatski brand eko tenisica Earthbound, bivši MIRET, jedna je od promjena koja je potrebna svijetu. Na ‘dijalozima’ sam upoznala i Dijanu Dražetić, osnivačicu ReStyloh platforme za razmjenu odjeće. Nosila sam haljinu hrvatske dizajnerice Marije Kulušić koja zagovara slow fashion i koja radi s prirodnim materijalima.
I za kraj, kolika je važnost medija u komuniciraju održivosti, etičnosti kao i ekologije?
Mediji, a pritom mislim i na influencere te divove, vlasnike društvenih platformi, imaju u ovom trenutku ključnu ulogu u poticanju društvenih promjena. I ne samo kroz informiranje ili edukaciju, nego i kroz poslovne modele. Svima nam trebaju primjeri dobrih praksi, zato se nadam da će HAIKU ‘zeleni dijalozi’ biti jedan od primjera.
