Ludnica u Splitu

Divno je koliko se čovjek nekad može uvjeriti da mu je lijepo. Ja sam se uvjerila da uživam ovdje u Splitu. Čak sam bila i u kazalištu očekujući predstavu koja će me povesti u neki drugi svijet. I bio je. Ali svijet apsurda i crne komedije sa neizostavnim šovinističkim komentarima po izlikom mentalne neubrojivosti glavnih junaka koji troši državni novac na sexi hot line. I to je bio najbolji dio, barem sam prvi put u životu čula kako zvuči seksi telefon, a nisam dobila astronomski račun za telefon na kućnu adresu. Eto, zaista sam se kulturno uzdigla. A sve to glumeći damu u centralnoj loži. I još sam stavila Chanel perle. U jednom trenutku kad je cijela predstava graničila sa gledljivošću uhvatio me onaj svima poznat histerični smijeh baš zato što je nepristojno smijat se. Mislila sam se ustati i otići. A svi oni ljudi oko mene kojih je pola pozaspalo glumili su bolje od glumaca na daskama da je predstava zanimljiva i genijalna. Sad se mogu prijateljicama hvaliti kako sam bila u kazalištu pa će one misliti kako sam ja kulturna i fina cura.

No dobro, svo zlo u tome. Uskoro je premijera Hamleta pa će biti bolje.

Moj ured je u centru grada i svako jutro kada idem u ured prolazim pored Marmontove s koje mi pogled uranja ravno u more i Šoltu. Samo po sebi to mi izmami osmjeh na lice i radost u srcu. No tek onda kreće Splitski šarm; ne znam što bi bez ranojutarnjih dostavljača koji spretno jure uskim uličicama u starim kamionetima i dušu mi hrane komplimentima : Alo lipotice, oćemo na kavu?/ Ajme šta si lipa/ Oklen’ ti mala ovde?/. Najmanje što mogu je uzvratiti osmjeh, zahvaliti, i šmugnem iza ugla. I moja dnevna doza komplimenata i hrana za ego je podmirena.

Ma ko more platit taj Split..!