U idućih mjesec i pol dana kroz šest polusatnih epizoda s planinarima-domaćinima, koji se izmjenjuju u svakoj epizodi, uspet ćemo se na 6 hrvatskih planina. No, prije nego što nas oni prikuju pred male ekrane i daju nam toliko potrebnu dozu prirode, šume, krša, spektakularnih pogleda i zena između dva vikenda, priveli smo autorice i scenaristice serijala Maju Tokić i Natašu Kraljević Kolbas na ‘informativni’ razgovor. Razgovarale smo o konceptu “Planina”, anegdotama sa snimanja, svemu onome što je prethodilo brižno montiranim polusatnim epizodama i osjećajima koje odlazak u planine u nama bude.
Majo, Nataša, otkud ideja za “Planine“? Kad ste ga, kako i zašto osmislile?
Naše “Planine” nisu serijal kakav obično viđamo na malim ekranima, o hrabrim pustolovima koji se penju na nepristupačne planine, ili pak serijal o netaknutoj prirodi. “Planine” su serijal o tome što otkrivamo u planini, a što planina ostavlja u nama. Iako se projekt dogodio spletom okolnosti, jer su naše urednice željela putopise, a znali smo kako Doris Pinčić Guberović voli planinariti, pa smo o njoj razmišljali kao voditeljici, nas dvije također hodamo po brdima. U jednom se trenutku sve poklopilo i nastale su “Planine”.
Po kojem ste ‘ključu’ birale planine na koje ćete ići? Jeste se odmah usuglasile oko svih ili ste imale različite favorite?
Maja: Ostanete u čudu kada shvatite da Hrvatska ima 114 vrhova iznad 1500 metara nadmorske visine, 35 planina, 6000 kilometara planinarskih staza. Mogle bismo snimati nekoliko sezona “Planina”, a ispred sebe smo imale samo šest epizoda. Naravno da nismo mogle bez Velebita i Dinare, snimile smo Premužićevu stazu i Dinaru od planinarskog doma Brezovac preko najvišeg vrha Sinjala do Grubača i popeli se stazom tik do najteže hrvatske ferate po južnoj, stjenovitoj strani Dinare. U ovoj sezoni prošli smo Risnjak, Učku od vrha Vojak do Plomina, vrhove po Cresu i Lošinju te Mosor i brdo Perun.
Nataša: Uvijek će netko biti nezadovoljan našim izborom planina. Maja je jako navijala za Biokovo, a ja sam stalno govorila ‘ajmo ostaviti neke adute za slijedeću sezonu. Pitaju nas i zašto nismo bile na Paklenici. Premužićeva staza dugačka je 57 kilometara i u tu epizodu nikako nismo mogle niti željele ‘ugurati’ i južni Velebit.
Niste se odlučile za jednog domaćina u svih šest epizoda, nego nas na svaku planinu vodi netko drugi. Koje su uvjete morali zadovoljiti i kroz kakve su pripreme morali proći domaćini-planinari da bi se uopće kvalificirali za ‘glavnu’ ulogu u pojedinim epizodama serijala?
Nataša: U svakoj epizodi imamo, kako bismo mi rekle, planinara-domaćina koji nas vodi i pritom susreće druge planinare ili ljude koji žive na planini. Bilo nam je važno da su naši domaćini osobe koje su na neki način povezane s tom planinom. Na Dinari, našoj najvišoj planini, planinar-domaćin je naš najpoznatiji alpinist Stipe Božić, na Risnjak nas je vodio Milan Majerović Stilinović koji je lud za Gorskim Kotarom, a nedavno je objavio i roman “Srce mog medvjeda” čija se radnja zbiva upravo na Risnjaku. Doris Pinčić Guberović zavoljela je planine, a kao rođena Zadranka uvijek se okretala prema Velebitu. S njom smo bili na Premužićevoj stazi.
Maja: Književnica Tanja Mravak, s kojom smo na Mosoru i Perunu, kao rođena Sinjanka penjala se po kamenu dok još nije ni znala da se to zove planinarenje. Na Učki je domaćin Dražen Turina Šajeta i iako nije iskusan planinar, vezan je uz Učku. Kako sam kaže, pod Učkom je odrastao, doživio prve ljubavi, imao koncerte, ali se zalagao i za to da Učka postane park prirode. Ili naš poznati književnik, rođeni Riječanin, Ivica Prtenjača koji je domaćin na Cresu i Lošinju. On kao nerezinski zet odlazi na Osorščicu i vrhove Cresa da bi tamo pronašao mir i inspiraciju za svoje romane.
Uz domaćine, u pojedinim epizodama sudjeluju ljudi koji žive u planini i s planinom. Tko vam je među njima ostao u posebnom sjećanju?
Maja: Na svakoj planini upoznali smo ljude koji su nas itekako dojmili. Svi oni duboko proživljavaju planinu i prožeti su njome. Nekima je ona posve prirodna jer su se rodili u njezinom okruženju, poput Drage Vukušića čija obitelj već desetljećima šalje meteorološke podatke sa Zavižana. Drugi su je otkrili u srednjim godinama, tragajući za mirom sa samim sobom. Svjetla grada i užareni splitski beton tako je napustio i Pero Ćurković kojeg smo upoznale na Velebitu. Sad je okružen šumom, pašnjacima, zvijezdama. Poklonio nam je unikatne drvene planinarske daščice za rezanje koje sam izrađuje. Bilo je tu još mnogo mudrih, smirenih i sretnih ljudi koje je planina prigrlila. Od svih smo nešto naučili.
Mi ćemo u pripremljenom i montiranom materijalu vidjeti ono najbolje što vam je ponudila planina u trenutcima kad ste na njima bile. No iza toga je puno više vremena, truda i znoja. Kako ste se pripremale za snimanje?
Nataša: Prije svakog snimanja bile smo na pregledu terena i tada bismo većim dijelom prohodale stazu. Morale smo procijeniti težinu staze i naše tehničke mogućnosti – gdje možemo s opremom i što doista možemo snimiti, a da do mraka dođemo do nekog kreveta. Jer valja znati da smo na snimanju višestruko sporiji od planinarskih uputa i oznaka. Naši su se sugovornici čudili zašto nam treba toliko vremena, no snimanje je ozbiljan posao pa smo morali ponavljati scene, vratiti se i ponovno proći dio staze… I tako od jutra do mraka i duboko u noć. Uz nas su bili snimatelji Miran Krčadinac Flock i Mario Papić, tonski snimatelj Jan Galić, te snimatelj dronom Mario Maslov.
Što su bili najveći izazovi s kojima ste se susrele tijekom snimanja?
Maja: Svako je snimanje novi izazov. No najveći je bilo vrijeme. Proljeće je bilo kišno i stalno smo proučavale vremenske prognoze, a sa Zoranom Vakulom bile smo praktički na ‘speed dialu’. Zimsku epizode htjele smo snimiti na snijegu u Gorskom kotaru. Prvo smo dugo čekale da padne snijeg, a onda ga je toliko palo da se nismo otprve popeli na vrh Risnjaka već smo se morali vraćati. Na Učki smo nekoliko puta pokisnuli tijekom snimanja, na Mosoru nas je uhvatio pljusak baš na strmom spustu tako da je bilo opako sklisko.
Možete li nam odati najdraži trenutak ili uspomenu iz ove avanture? I kad ste se našle u najopasnijoj situaciji?
Maja: Valjalo je na težim terenima poput Mosora i Dinare paziti na svaki korak, naročito nakon višesatnog hodanja s televizijskom opremom, ali i na poskoke. Izmjenjivale su se sve vremenske nepogode od nesnosnih vrućina do bure, kiše, grmljavine, magle… A onda bi nas nagradilo sunce i prekrasni pejzaži. Svaka epizoda bila je uzbudljiva na svoj način i cijela je ekipa pomicala vlastite granice. Doris i dvije planinarke s kojima je prošla Premužićevu stazu, pamtit ćemo cijeli život – bila je to prva epizoda koju smo snimili, većina ekipe prvi je puta prošla svih 57 kilometara. Nakon tri dana svi smo bili ponosni i sretni – kao profesionalci, ali i ljudi.
Nataša: Po prvi puta smo prošle feratu na Perunu, gdje smo visile s litica i okomitih stijena, sve kako bi procijenile možemo li uopće snimiti scenu s Tanjom Mravak i snimateljskom ekipom na sajli. Na Dinari smo bile sa Stipom Božićem i pomalo strepile hoće li svjetska alpinistička zvijezda imati strpljenja za nas i ponavljanje scena, no vjerujemo kako smo mu malo “ušle pod kožu”. I mi smo imale strpljenja za njegove obožavatelje koje smo susretali putem, jer su se svi htjeli s njime fotografirati. Sa Šajetom smo ‘umirali’ od smijeha i trebalo ga je nagovarati da se ‘malo uozbilji’ kako bi stigli sve snimiti.
Tijekom snimanja epizode na Dinari, stigao je poziv o dvojici poljskih planinara koji su ‘zapeli’ na ferati, pa ste se uključile i u komunikaciju s njima. Hoćemo li imati priliku vidjeti te kadrove u serijalu?
Maja: Upravo smo snimali epizodu na Dinari sa Stipom Božićem kada smo prisustvovali akciji spašavanja dvojice mladih Poljaka koju je vodio HGSS. S protagonistima serijala HGSS-ovcem Darkom Gavrićem Čerčom i Ivanom Gabelicom bili smo kod ferate, inače najveće u ovom dijelu Europe (dužine 1700 metara, a visinske razlike 730 metara) kada je došao poziv dvojice Poljaka, koji zbog iscrpljenosti nisu mogli dalje. Razgovarala sam s njima, saznali smo da imaju dovoljno vode, da se nisu ozlijedili, ali se boje nastaviti dalje. Sunce je tog dana pržilo, oni su već četiri, pet sati bili na ferati i tada je HGSS odlučio intervenirati. Možda nije prošao ni sat kada smo čuli zvuk helikoptera. Na teren je izašlo četvero spasilaca HGSS-ove stanice Šibenik koji su se u Suhopolju podno Dinare ukrcali u helikopter. Prebačeni su helikopterom HRZ-a na Dinaru gdje su ušli u feratu i uskoro pronašli poljski dvojac. Uslijedio je dugotrajni silazak do podnožja gdje su ih u kasnim večernjim satima dočekali spasioci s dva vozila.
Što mislite tko će gledati “Planine“? Jeste li nestrpljive dobiti povratnu informaciju od gledatelja i ima li treme?
Maja: Serijal “Planine” jedan je od najljepših projekata na kojem smo radile. U njemu se spojilo sve što volimo, kako živimo i u što vjerujemo. Upoznale smo divne ljude kojima je planina prirodno okruženje. U planini nema pretvaranja, brzo te ogoli. Kao što dijeliš hranu i piće, tako dijeliš i emocije. Gledateljima bismo uz ljepote planina htjele prenijeti te doživljaje.
Nataša: Treme uvijek ima kada projekt na kojem si radio mjesecima, koji ti je mnogo više od samog posla, ode u svijet. Uvijek se pitamo vide li i osjećaju gledatelji ono što je nama važno.
Hoćemo li gledati i drugu sezonu “Planine“? Koje su planine na tom popisu?
Nataša: Nadamo se drugoj sezoni. Na popisu su Biokovo, Gorski kotar, neki od naših otoka, južni Velebit, Žumberak i Papuk i Psunj.
I na kraju, no ne najmanje važno, zašto vi idete u planinu?
Svi mi koji smo se ikad uspinjali na planine, osjećamo ushit dolaska na vrh s kojeg se otvara pogled na sve strane. Tamo sve vidimo bolje – prirodu, život, ali i sebe. U tišini, na miru, bez distrakcija, osjetiš mir i slobodu kakve je teško osjećati u nizini. Sve ono što je u nizini zamućeno svakodnevnim problemima, na visinama je bistrije. U planini smo bliže sebi. Kako kaže stih Vlade Prpića Prpe, legende Velebita, “čudesno je na vrh biti, možeš zvijezde dohvatiti, što te stislo preboliti, na osami saznaš tko si…”.
