Jedna od većih komunikacijskih gluposti je šutnja. Zašto? Vrlo jednostavno – evo npr. imamo situaciju u kojoj trebamo nekome saopćiti nešto za što unaprijed znamo da će ga povrijediti.
Htjeli mi to ili ne, oko nas ima onih koji lako ulaze u kategoriju emotivnih invalida kojima uopće nije “bed” nekome dati otkaz, provoditi mobbing ili prekinuti vezu s nekim za koga znamo da nas voli, a nama jednostavno nije dovoljno stalo. No, što je onima drugima – nazovimo to normalnima? Zašto oni koji nisu tako osakaćeni, jednostavno ne mogu izreći ono što stvarno misle i, što je još važnije, ono što stvarno osjećaju? Je li to odgoj, empatija… što nas to točno tjera da izbjegavamo situaciju za koju znamo da neće biti ugodna? Možda sve to, plus još malo straha i nesigurnosti, ali i jedna velika doza sebičnosti.
Možda će sami shvatiti…
U situacijama poput ovih, budimo iskreni, samo želimo zaštiti sebe od erupcije negodovanja koje će prema nama biti usmjereno. I što onda najčešće radimo? Šutimo, izbjegavamo i situaciju i osobu, pokušavamo na sve moguće načine dovesti ju samu do toga da shvati…
Izrazi poput “pakiraju mi”, “netko mi sapuna dasku”, “pletu mu mrežu”, “uzeli su me na zub” i sl. vrlo se često znaju čuti kada je posao u pitanju. To neko spletkarenje i okolišanje još mogu i shvatiti jer ogromna je razlika dati nekome otkaz ili ga toliko izludjeti da sam ode. Kod davanja otkaza ponekad se vrte tako ogromne cifre, da mi čak i može biti jasno zašto se poseže za cijelim scenarijem umjesto da se dođe i kaže: “Čuj, ja bih da ti odeš!” No i najneugodnija situacija može biti koliko toliko ublažena ako joj se pristupi na način koji bi trebao biti normalan, a prvenstveno human.
Ni s partnerskim odnosima nije ništa drugačije. Ajde zamislite se malo i pobrojite koliko vaših prijatelja, poznanika ili kolega kuka da ima loš brak ili vezu ili jednostavno problema u svojim partnerskim odnosima. Sad ponovo pobrojite one za koje znate ili sumnjate da muljaju nešto sa strane i one koji pokušavaju popraviti svoje odnose. Statistika je poražavajuća za one koji se trude, nažalost. “Nesretni” partner prije će uskočiti u tuđu postelju nego se potruditi popraviti stvari u svojoj. Ma bravo majstori! Ovo partner i majstor nema spolnu orijentaciju, oba se spola ponašaju isto i ja ih fakat ne dijelim.
Treba se moći pogledati u ogledalo
I sada bi čovjek rekao: “Pa što to mene briga što netko drugi radi?” i bio bi potpuno u pravu. Svatko sam za sebe bira svoj put i način kako će kroz njega putovati. Bilo bi super da iza sebe na tom svom putu ne posiju hrpetinu nedužnih žrtava, pa se sada pitam, kad se ujutro nakon umivanja pogledaju u ogledalo, sviđa li im se to što vide? U biti sad mi je sinulo! Ne umivaju se takvi, jer biti načisto sa samim sobom i sa svijetom oko sebe mogu samo oni čistog obraza! Onda mi ne stoji ova s jutrom, vodom i ogledalom…
Ipak, mir koji možete imati ako ne šutite tada kada je potrebno reći, vodeći se za istinom i svojim unutarnjim glasom, neprocjenjiv je i nezamjenjiv. Birajte takav put i kockice sretnijeg života samo će se poslagati…
Pusa,
You must be logged in to post a comment Login