Mojih sedam godina bez noge

U 9.30h, prije točno sedam godina, sestre su sa žalosnim pogledom ušle u sobu, s pomoćnim krevetom, kako bi me odvezli na tu posljednju operaciju. Kada vam u sobu dovezu taj visoki i hladni krevet, trnci vam prođu tijelom. Znate da se priprema velika operacija nakon koje se ne vraćate u „svoju“ sobu već idete na intenzivnu njegu gdje vas priključuju na sve aparate i motre vaše stanje.

Ponekad vam želim ispričati sve u detalje kako je bilo tih nekoliko dana, ali riječi ne izlaze niti se ne žele napisati na papir. Možda još nisam spremna za toliko ogoliti dušu. Ono što vam danas mogu reći je da znam koliko je ta operacija bila teška za cijeli tim sa Šalate koji me ugledao prvi put sa samo tri tjedna.

 

Bilo je sto pitanja „zašto“…

 

U vremenu, između dana kada smo saznali da je amputacija ipak jedina opcija, do dana kada sam odlučila da idem na tu operaciju, vodila sam veliku borbu u sebi. Zašto sam prošla 33 operacije, zašto sam skoro cijeli život provela u bolničkom krevetu, zašto sam propustila djetinjstvo kakvo su imali moji vršnjaci… Bilo je sto pitanja „zašto“.

Bilo je očajničkih suza i vrištanja od nemoći. Imala sam samo 20 godina kada sam morala donijeti tu odluku. Ne mama. Ja. Do tada je, kako sam bila maloljetna, mama bila ta koja je odlučivala i potpisivala sve papire za operacije. Sad sam ja bila odgovorna za svoj život i svoje zdravlje.

Nikada nije lako donijeti odluku koja će promijeniti život iz srži, a posebno djevojci od 20 godina, koja je, ruku na srce, i dalje dijete.

Uvijek govorim kako mi je to najbolja odluka u životu. I je. Zaista je. Ali ne govorim često o tim danima, tih nekoliko mjeseci borbe s fantomskom boli, dok mi život nije postao normalan. Ali, djelomično o tome ne govorim jer se niti ne sjećam. Od trenutka kada sam prvi put otvorila oči u operacijskoj sali pa sljedećih četiri, ako ne i više, mjeseci skoro pa se ni ne sjećam. Ono čega se sjećam su određeni fragmenti, ti detalji koje ću, nadam se, jednog dana podijeliti s vama.

Ne sjećam se Božića, rođendana, učenja za ispite, odlaska na fakultet uopće. U mojoj glavi to se nikada nije dogodilo. No sjećam se dva događaja koja su me „podigla iz mrtvih“. Nekoliko tjedana nakon operacije u Zagrebu je prvi put bio koncert SARS-a, tri dana zaredom, u Tvornici. Svi znate kolika sam obožavateljica koncerata i ne, to nisam mogla propustiti. Svi su mi rekli da nisam normalna i prema njihovoj percepciji možda nisam, ali sebi jesam. Trebao mi je taj high i dašak normalnog u mojoj nenormalnoj situaciji.

Isto tako sam Novu godinu dočekala na Trgu, uz Hladno Pivo. Samo mjesec i pol nakon operacije, skakala sam i pjevala iz svog glasa s više od 20 000 ljudi. Ta hladnoća, hodanje i guranje kroz gužvu, apsolutno ništa nije bilo važno, jer je meni srce bilo na mjestu. (Ako niste sigurni u svoje zdravstveno stanje, ne preporučujem ovakve budalaštine netom nakon operacije.)

Na kraju, ta odluka me spasila. Kako mi je moj doktor objasnio, kada su me „otvorili“, stanje noge je bilo gore nego što su očekivali i gore nego što su svi nalazi pokazali. Bilo je pitanje dana kada bi se nešto dogodilo i time zakompliciralo stanje noge. Sreća u nesreći, kako kažem.

Iskreno, ta odluka me skoro koštala i života. Vjerujem da me očito tamo gore (ili gdje god) netko jako voli i čuva, jer je „moje vrijeme“ tek tada došlo. Moje vrijeme da ostvarim ono što sam oduvijek željela – vidim svijet o kojem sam sanjala od malena i da pod stare dane mogu, mirne duše, reći da sam ostavila nešto iza sebe.