Nedavno sam naletjela na ovu toliko brutalno istinitu rečenicu koju gotovo nisam razumjela do prije par godina.
„Ne možeš spasiti nekoga tko ne želi biti spašen, ali možeš uništiti svoj život pokušavajući“
Često je moja životna misija bila pomaganje, spašavanje… Za nekog tko je teški empata suosjećam sa svakim. Svakoga mi je žao. Pokušavam razumjeti tuđu bol, ponekad je i osjetim. Kao da sam pozvana svugdje gdje treba izvlačiti, slušati, savjetovati, bezrezervno davati sebe u neograničenim količinama, do iznemoglosti.
Drugačije nisam znala
Tako sam živjela jer drugačije nisam znala, pomoći se mora, dati ruka prijatelju se mora, saslušati drugog se mora… Dok ovo pišem, kroz glavu mi prolazi misao koliko su nas sjebali odgojem, jer se uvijek nešto MORA, a koliko toga se, ustvari, ne mora.
Moja pomaganja drugom često su na kraju završavala spašavanjem drugog. Nisam nikad imala mjeru. Nisam znala stati. Nisam znala prepoznati i u sebi osjetiti trenutak kad ja trebam stati, povući se, nestati… Kad sve to nema smisla.
Nisam znala prepoznati kad je vrijeme da se maknem. Da stanem, povučem se jer od mog spašavanja drugog nema ništa. Uzaludan posao! Taj drugi nije spreman na spašavanje, na promjene, na izlaske iz vlastite kože jer jednostavno ne želi, a često i ne može.
Koga spašavaš!?
Sada kad gledam na sva ta moja razna spašavanja, drugih često se pitam koga sam ustvari spašavala, njih ili sebe?
Zašto sam to radila? Da bih ispala bolji čovjek? Da bi me više voljeli?
Ni sama ne znam baš potpuno točne odgovore na ta pitanja. Znam da sam u pokušajima „spašavanja“ drugog često uništavala sebe, energetski uništavala. Odnosi, sami po sebi, često crpe energiju i onda kad su zdravi i normalni, a kamoli kad se priča o teškoćama i problemima, kad onaj pored tebe pati, a ti to gledaš i teško ti ga je gledati, a kamoli još i slušati.
Kroz život sam naučila da ljude ne treba spašavati, ne treba savjetovati. Osim ako te pitaju za mišljenje. Uništila sam sebe od suludog davanja, a pojedinci su već godinama na istom mjestu. Bez pomaka. Evo ih i dan danas stoje kao ukopani, grcaju u istim sranjima i traže nove žrtve kojima će plakati, kukati i žaliti se…
Tko želi biti spašen!?
I zaista, ne možeš spasiti nekog tko ne želi biti spašen. Onaj koji želi spas, taj traži, kopa, snalazi se, djeluje… Lupi glavom o zid 100 puta, ali opet pokušava. Trudi se, dok većina sjedi skrštenih ruku i cmizdri, plače i samo priča kako im je teško. Žrtve, mučenici, paćenici, jadnici od kojih često nikad ništa. Život im tako prođe, u čekanju, u sažalijevanju, u traženju tuđe pažnje.
Gledajući, često sam bila na mjestima gdje me uopće nije ni trebalo biti. Davala se tamo gdje nisam trebala ni zakoračiti. Trošila se na posve krivim mjestima s posve krivim ljudima…
Pitam se je li mi žao?
S jedne strane mi nije žao, jer znam da sam čovjek, da suosjećam, da imam još taj trag ljudskosti u sebi i emociju za onog pored sebe. S druge strane, žalim jer sam se često znala potrošiti sebe. Pošteno se potrošiti na ljude koji se do dana današnjeg nisu pomakli s mjesta. A vjerovala sam im da oni zaista žele/trebaju pomoć, da im zaista treba ruka, rame za plakanje i trunka motivacije…
Kroz život sam shvatila da većina ljudi samo sjedi i kuka nad svojom sudbinom. Takvim ponašanjem se bori za trun pažnje, suosjećanja, empatije. Pričajući o svojim problemima, uvjereni da žele pomoć, a u stvari je ne žele, žele samo da ih netko sluša, sažalijeva… Jer, njima je teško.
Uh, svima nama je teško. Svakome na njegov način i svatko od nas nosi svoj životni križ onako kako zna i umije, boreći se, grcajući, hvatajući dane bonace između nemirnih životnih mora…
To je tako, to je život…
Međutim, ono što mogu odgovorno tvrditi je da treba naučiti postaviti granicu između nesebičnog davanja sebe u spašavanju drugog i doziranja. Moja nesebična „spašavanja“ drugih dovela su me do nesvjesnog uništenja sebe. Nisam uopće shvaćala, dok mi se nije odrazilo na moje fizičko tijelo – konstantan umor, iscrpljenost… Uvučen si u življenje života koji nije tvoj, a uopće ne kužiš…
I zaista, često sam uništavala svoj život zarad drugih koji to na kraju očito nisu nikad niti trebali. Čak mi poneki znali i reći da to nisu niti tražili i što je nagore – bili su u pravu!
U svojim kolumnama nudi intimne, duhovite i osobne osvrte na svakodnevne situacije iz perspektive žene. Laganim i pristupačnim stilom progovara o temama poput društvenih očekivanja i osobnih dilema. Često koristi humor i ironiju kako bi istaknula kontraste između muškog i ženskog svijeta. Svojim tekstovima poziva čitatelje na razmišljanje o društvenim normama i ulogama, istovremeno pružajući osjećaj bliskosti i razumijevanja.
