Jučer sam bila u Veneciji. Što reći o Veneciji? Rijetko koji grad me ostavi bez riječi. Rijetko koji grad me oduševi na prvu, u rijetko koji grad bih se opet vratila.
Međutim, Venecija je upravo sve to probudila u meni. ‘Gradovi na vodi’ uvijek u meni bude jednu posebnu vibraciju. Venecija posebno, jer gdje god se okreneš je neki kanal, neka voda, na svakom koraku je nešto živo, nešto teče, kreće se…
Venecija je grad u koji bih se vratila na barem mjesec dana samo da ju u miru posve sama istražim, da ju udahnem i doživim onako intenzivno i duboko kakva ona sama po sebi i je. Prekrasna stara ljepotica opjevana i opisana u mnogim knjigama. Već pomalo oronula, ali i dalje vrlo živa, puna duha i života, puna tajni.
Radi što manjeg stresa oko vožnje, autoputa, parkiranja odlučila sam se na putovanje turističkom agencijom, što je posve nova avantura – svaki put.
Naravno, svaka pohvala agenciji na držanju dogovora, prijevozniku, voditelju putovanja, zaista je bilo sve besprijekorno i prema dogovoru.
Međutim, ljudi, uvijek su problem ljudi i odnosi, ne svi ali pojedinci bez imalo kulture, poštovanja i razumijevanja.
Suputnici
Pored svih putnika s nama je putovala grupa žena, kolegica ili prijateljica, od kojih 50+ godina koje su jednostavno bile nemoguće. Tip osoba zbog kojih jednostavno želiš što prije izaći iz autobusa jer ti u glavi bubnja, lupa, odzvanja od dovikivanja, nadmetanja koja će više riječi u minuti izgovoriti u ranu zoru,do ponašanja kao da je autobus njihova prćija dovikujući vozaču: toplo je, hladno je, pojačaj muziku…
Mislim da su vremena kad se u busu trgao batak, rezao parizer, ispijala rakija, a onda zapalila cigara već odavno prošla…
Bože dragi, nebrojeno puta sam u sebi pomislila – koje žene!
Naravno da je tijekom vožnje cijeli bus, htio, ne htio čuo apsolutno sve tračeve o kolektivu u kojem rade, tračeve o svakom liječniku, imenom i prezimenom. Vrlo hrabro i vrlo nepromišljeno po meni.
Rekla bih da je to onaj tip nedojebanih i isfrustriranih žena koje u svakom „jajetu traže dlaku“, onaj tip osoba kojima nikad ništa nije dobro i kojima apsolutno uvijek fali „jedan do sto“.
Uz svoje najbolje namjere da se iskopčaš, isključiš jednostavno ne možeš, ne daju ti, kokošinjac je jači.
Jer, tko je jači taj tlači, kako to ide u životu.
Tko je jači taj tlači
Prisilno slušajući ih, razmišljala sam koliko se svi ježimo i bježimo od tog balkanskog načina života. S vremenom shvatiš da se pojedinci nikad neće svojim ponašanjem i načinom razmišljanja maknuti s Balkana ili bar taj Balkan nikad neće izaći iz njih. Taj mentalni sklop u većini je jako, jako, jako duboko usađen, bez imalo nade za ikakvu promjenu.
Tužno mi je kad vidim takvo (ne)ponašanje ljudi u nekim srednjim godinama. Odraslih ljudi koji već trebali imati poprilično životne mudrosti, zrelosti, a prije svega kulture i bontona da se upravo tako ne ponaša niti u vlastitoj kući, a još manje na javnom mjestu.
Jadno mi je kad vidim ljude bez imalo poštovanja i razumijevanja prema zajednici, bez imanja pojma da postoje riječi koje smo učili još u vrtiću – hvala, molim, izvoli, oprosti.
I nije da su samo oni takvi.
Kako odgajaju djecu!?
Vjerojatno upravo tako odgajaju i svoju djecu.
A onda će se upravo ti žaliti na mlade kako su bahati, neodgojeni, bez empatije… Pri tom zaboravljajući da mi sami odgajamo djecu po nama poznatoj špranci ili bar pokušajima izlaska iz nje kako bi stvorili neke drugačije mlade ljude koji će jednom možda promijeniti svijet ili promijeniti barem dio svijeta.
Usprkos svemu, izlet je bio divan, inspirativan, oplemenjen nekim novim iskustvima, spoznajama i upoznavanjem novih krasnih ljudi.
A gospođe?
Gospođe su konačno izašle iz busa prije krajnjeg odredišta i odjednom je svima nastao dugo željeni mir i tajac u busu…
Odjednom sam shvatila kako je tišina zapravo prekrasna.
Isto tako sam shvatila da jednostavno koliko se god trudili ljudi se često ne mijenjaju. Ne zato što ne žele, nego zato što uopće niti ne vide problem u sebi, sa sobom. Tako je i s ovim gospođama koje su sigurne da je njihovo ponašanje društveno prihvatljivo i sasvim normalno, a ustvari je vrlo daleko od toga…
Nažalost.
