Iako je bio pozvan nije došao na druženje s nama dragim ljudima. Prvotno je rekao da će doći, na kraju se ipak predomislio. Nije mi se niti osobno javio da neće doći. Poručio mi je to preko zajedničkog nam prijatelja. Ne znam zašto se nisam iznenadila na takav način njegova ponašanja. Valjda s godinama otupiš i dođeš u fazu kad te više malo što može iznenaditi.
Nekako, kao da sam potajno odahnula kad sam čula da ne dolazi, nekako kao da mi je pao kamen sa srca, kako bi se reklo.
Potajice i u sebi, već sam danima priželjkivala da ne dođe, jednostavno nije mi se dalo. Nisam imala muda ne pozvati ga, u biti, više sam se nekako povodila time misleći kako nije ok pozvati svih osim njega, iako mi je njegov dolazak bila teška tlaka.
Reklo bi se da smo prekinuli, razmišljam u sebi, smiješeći se sama sa sobom.
Prekinuli?
Što smo prekinuli kad službeno nismo nikad ništa niti imali.
Naš odnos nikad nije imao ime, nikad ga nismo nikako nazvali. Također, naš odnos nikad nije bio za javnost, to je bio odnos samo za nas dvoje… Odnos, u tajnosti, tako nam je pasalo i jednom i drugom… Nismo imali ambicije graditi dalje našu priču.
Oboje, od samog početka, nismo vidjeli smisao našeg odnosa, puno i previše razlika preko kojih ne možemo prijeći, razlike koje ne možemo zanemariti jer su tu i jako su vidljive, životne i jako opipljive… Za početak razlike tipa – velika razlika u godinama, mojim i njegovim, dalje – različite startne životne pozicije, različiti afiniteti u životu, broj svakodnevnih obaveza, općenito prerazličiti načini življenja naših života i premalo interesa da ih usmjerimo negdje kako bi krenuli u istom smjeru.
S vremenom od i ovako velikih razlika između nas dvoje isplivale su one još i veće – karakterne.
Razlika u godinama došla je na naplatu. On je još uvijek u svojoj u glavi jedno veliko i zaigrano dijete bez imalo trunke i odgovornosti prema sebi, a još manje prema životu. Jedan veliki nezreli muškarac, mlađi od mene, kojem treba puno pažnje i koji jednostavno želi da se svijet vrti oko njega, a ako to ne bude tako, onda nastane ona dječačka ljutnja i durenje kao kad djetetu oduzmeš najdražu igračku.
Razlika u godina je bitna?
Ali to je to, to je ta razlika u godinama, jednostavno, nitko mi ne može reći da godine nemaju veze, imaju, dakako da imaju. Razlika od 10 godina čini jako puno, u periodu od 10 godina stekneš zrelost, životnu mudrost, naučiš, prođeš život, izlaziš, mijenjaju ti se životni prioriteti, ima toga… Godine bar nešto znače, možda nekom ne, meni apsolutno da… Realno, ova osoba koja sam sada, nisam bila prije 10 godina, mnogo se toga u meni promijenilo, mnogo toga se u meni prelomilo što me definitivno iznutra promijenilo…
Jednostavno, ne da mi se više nekom biti mama – osim onom kojem moram biti mama, ne da mi se više nikog odgajati – osim onoga kog moram odgajati… Ne da mi se i niti ne želim, i na kraju, ne treba mi to. U nekakvoj fazi života sam kad jedino što mi treba je sigurnost i životni mir.
Samo mir…
Znam da uz njega ne mogu postići niti jedno, ni drugo…
Poimanje životne sigurnosti nam je skroz različito, on još o tome niti ne razmišlja iako bi mogao, ali tu je taj njegov divlji karakter plus geni koji nisu baš za pohvaliti se….
Poimanje životnog mira nam je također različito jer njemu treba sve osim mira, njemu uvijek treba nekog adrenalina, on uvijek traži uzbuđenje, neku akciju… Meni je nekako dosta akcija. Turbo akcija mi je i sam svakodnevni život i more obaveza, trčanja, skakanja, organiziranja… Nekako sam se kao malo i umorila i stvarno sve više i više težim kakvom takvom miru uz tragove adrenalina, ono, baš tragove, taman onoliko koliko mora, ne baš nešto previše…
Jedino što nas je vezalo je to što smo nam je bilo dobro dok smo bili zajedno, jedino ta neka lepršavost, opuštenost i smijeh, sasvim dovoljno da nam bude dobro, a opet sasvim nedovoljno da preskočimo sve životne prečke koje nam netko postavlja…
Sad kad sam se odmakla od njega, od sebe, kad sam se odmakla od svega, od nas, sad kad razmislim, bolje je ovako, ne bolje, ma najbolje je ovako, svako na svojoj strani jer premalo je toga što nas spaja, a previše toga što nas razdvaja… Ne, i apsolutno ne žalim…
