Nema par dana da sam zakoračila u pedesete. One prave pedesete. Nekako već godinama imam običaj oko rođendana ili krajem godine napraviti mentalnu rekapitulaciju prethodne godine, propitati samu sebe gdje sam u životu stala, dokuda sam dogurala, što još želim, što još moram.
Čime sam danas zadovoljna
Pa eto – tu sam gdje jesam. Sve u svemu, zadovoljna sam postignutim i ostvarenim. Rekao bi čovjek da uvijek može bolje, točno, ali uvijek može i gore, pa se stoga ajmo fokusirati na ono dobro, ono pozitivno, ono što nas motivira i tjera dalje i na još. Naravno, uvijek se postavlja isto pitanje: čime si zadovoljna? Što te čini sretnom?
Moj svijet nije materijalni
Gledano tuđim očima, poneki će možda misliti kako sam strašno siromašna jer nemam pet stanova, ne vozim najnoviji skupi automobil, nemam ludi saldo na bankovnim računima, sin mi ne ide u privatne elitne škole i ne mogu si priuštiti mjesec dana odmora na egzotičnim destinacijama.
Ako tako gledaš, ja jesam jedna “siromašna” osoba. Međutim, mislim da čovjek uvijek teži onomu što ga čini sretnim, onom nečem što ga ispunjava, ma što god to bilo.
Siromaštvo današnjeg svijeta
Moje bogatstvo obojano je u druge boje, one koje su današnjem svijetu često nove i nepoznate. Živimo u vremenu u kojem je važno samo ono što je vidljivo i materijalno. Izgubili smo se u moru svega, sve više imamo, sve nam je dostupno, a sve smo jadniji, usamljeniji, presjajnih ljuštura i praznih duša.
Siromašni.
Razgovor sa sinom
Baš neki dan, na svoj 50. rođendan, pričam sa sinom. Pita me:
– Mama, kako si danas? Kako se osjeća netko tko ima ravno 50 godina?
Zastala sam jer sam prvo morala preispitati sebe. Godine nisu samo broj; godine su podsjetnik gdje si na vremenskoj crti i priznajem – ta me crta plaši.
Objasnim junioru da sam super, živa, zdrava, energična, sretna i okružena dragim ljudima. Sve imam.
Ali postoji jedna stvar koja me brine: brzina protoka vremena. Kad si mlad, želiš biti stariji. Onda te život zgrabi i nosi, a kad sad gledam iz ovog kuta – do pedesete mi je sve proletjelo.
Život koji juri
Gomila briga, borbi i obaveza stane u jedan život. Objašnjavam sinu da me strah što će iduća desetljeća proletjeti još brže. On me gleda širom otvorenih očiju jer je sve to njemu daleka budućnost; tek je na pragu osamnaeste.
Kad smo bili mali, imali smo video rekordere. Mogli smo stisnuti pauzu, usporiti ili ubrzati dosadne scene.
Sve češće razmišljam kako bih voljela takvo dugme i u životu – da zaustavim vrijeme, usporim, udahnem.
Ne idem nigdje, vjerujem da još nije moje vrijeme, ali život juri.
I ta je brzina jedino što me plaši. Nešto što bih, kad bih mogla, promijenila.
Ali ne mogu. Tako je kako je. Kako svima, tako i meni.
Dobro je.