Plakanje se vježba

Ljubimica osječke kazališne publike Nela Kocsis dosad je odigrala gotovo 60 uloga, a posljednja u nizu ona je glumice Elizabete Pipić u operi W.A. Mozarta Theaterdirektor u režiji Ivice Krajača.

– Moja uloga u ovoj kolaž predstavi je dvostruka jer glumim glumicu koja dolazi na audiciju, ali i komad iz Aristofanove Lizistrate koji sam pripremila za audiciju. Zanimljivo je glumiti glumicu,- priča Nela Kocsis.

Svoju karijeru započela je 1990. godine u Krležinom Kraljevu na nagovor Vlaste Ramljak i odmah predšla granice Hrvatske.

– Prva predstava mi je bila Probudi se Kato, komedija Milana Grgića, a kako je osječko kazalište upravo u to vrijeme počelo suradnju s kazlištem u mađarskom Pečuhu zaigrala sam i prostitutku Margit u Kraljevu koju su zajednički postavila ta dva kazališta.

Iako je debitirala prije upisa Akademije, Nela Kocsis se i danas s radošću prisjeća svih ispita sa svog studija i žali što neki nisu zaživjeli na sceni.
Pogledavši u karijerni retrovizor i bogatu riznicu uloga teško je izdvojila najdražu .

– Ne mogu izdvojiti najdražu ulogu i predstavu, moram u ”paketu” nekoliko njih. Viola iz Shakespeareove komedije Na tri kralja, četiri uloge u Malim komedijama Milana Begovića donijele su mi nagradu Hrvatskog glumišta. Od novijih, tu su svakako Hedda Gabler u istoimenoj drami Henrika Ibsena, Marry u Sjećanju vode mi je baš sjajno sjela i uloga Juliške u Molnarovom Liliomu,-prisjeća se Kocsis, koju je zagrebačka publika upoznala i prihvatila kroz ulogu folk pjevačice Sanele u Zagrebačkom orkestru.

Partner kojem se vjeruje

Za uspjeh predstave, kaže, trebaju se poklopiti tri stvari: odličan tekst, kvalitetan redatelj i uloga koja vam po vlastitom habitusu odgovara. Ništa manje važna, slaže se, nije ni suradnja s partnerima na sceni.

– Kvalitetan partner na sceni, kojem se u svakom trenutku može vjerovati izuzetno je važan. Izvrstan primjer za to predstava je Sjećanje vode Shelagh Stevenson koju igramo s ogromnim užitkom. Moje partnerice na sceni su Tatjana Bertok-Zupković, Sandra Lončarić-Tankosić i Mira Perić-Kraljik i ne bih ih mijenjala ni zašto na svijetu. Publika je prepoznala tu našu ”vibru” i upravo tu predstavu izdvaja za najbolju i najdražu. Tanja, Sandra i ja jednako razmišljamo, jednakim tempom gradimo ulogu i sjajno funkcioniramo zajedno.

Užitak je raditi s Ninom Kleflin

A kad je u pitanju najdraži redatelj, odnosno redateljica nije bilo dvojbe niti trenutka.

– Nina Kleflin definitivno! Osoba koja na specifičan način izvlači najbolje iz glumca. Bez nerviranja, problema i stege stvara predstavu i veliki je užitak raditi upravo s njom-veselo će naša sugovornica.

Osim kazališne karijere imala je prigodu glumiti i na filmu i u nekoliklo serija.

– Ne možemo govoriti o velikim filmskim ulogama, ali bilo ih je nekoliko. Mogu izdvojiti ulogu u filmu Zrinka Ogreste Tu, Duh u močvari Branka Ištvančića i Anđele moj dragi Tomislava Radića. Kad su serije u pitanju, zadnja uloga bila je ona frizerke Kiki u Mamutici.

Glumci koji nisu iz Zagreba, govori naša sugovornica, puno teže dobivaju uloge u filmovima iz jednostavnog razloga jer su skuplji. Mora se poklopiti dosta toga i uloga mora biti ciljano baš za nekog određenog.

Kad Vedran Mlikota "baci oko"…

Svog životnog partnera Nela Kocsis upoznala je također u teatru. Vedran Mlikota i ona zbližili su se radeći na predstavi Liliom. Do tada su, kaže, bili tek na "dobar dan".

– Iako Vedran sada tvrdi da je on mene poznavao od ranije, da je ”bacio oko” i bio jako sretan kad je čuo da ćemo raditi zajedno. Igrala sam mu suprugu u predstavi i počeli smo se intenzivno družiti.On je tada radio paralelno na dva projekta, i u mjesec i pol dana 26 puta odlazio u Zagreb i vraćao se u Osijek! Kaže da je vozio s nevjerojatnom lakoćom da bi što prije stigao. To su uistinu nadljudski napori koji se ne mogu ignorirati u profesionalnom smislu. Privatno me je oduševio smirenošću, osjećajnošću, nevjerojatnom dobrotom i poštenjem,-zadovoljno će Nela.

Ova horoskopska Djevica s podznakom Vodenjaka, po prirodi je vrlo osjećajna. Nerijetko će, kada to uloga u predstavi zahtjeva, zaplakati. Iz prvih redova partera vidljivo je da su u pitanju prave suze.



Plakanje je vještina

– Plakanje na sceni ne može se naučiti na probi. Ta se vještina stječe vježbom. To je evolucija u glumačkom odrastanju i to postaje sasvim jednostavno. Ako dovoljno duboko uđem u lik, to je to. Iako, ne smije se poistovjetiti s likom do kraja, jer to onda nije dobro za kasnije, kad predstava prođe.

Inače, prije predstave nema nikakvih posebnih rituala.

– Prije premijere koncentraciju obavim doma, a kako se predstave uhodavaju tako mi bude dovoljno obući kostim i koncentracija je tu. Nisam od onih glumica koje neposredno prije predstave moraju biti same. Jednostavno duboko udahnem i uronim u predstavu.