Da bi shvatili ljude oko nas, ne treba puno. Ne treba završiti fakultet, nije to nedokučiva kvantna fizika – treba ih samo promatrati. Kad si vlastitoj tišini puno bolje vidiš svijet oko sebe. Primjećuješ i ono što primijetio ne bi u osobnim bukama koje često zaglušuju naše biće i tutnjaju našim glavama.
Često se tako pritajim i samo gledam. Slušam. Osluškujem i promatram ljude oko sebe. Provodeći godine s nekim shvatiš tko je kakav i tko ti je prijatelj, tko ima kakve namjere. Tu stvarno riječi nisu potrebne, jer djela oduvijek govore više, a i ono nešto u meni često me navodi na to tko je dobar, a tko manje dobar čovjek. Tko je kvaran, iskren, lažan – ne bi čovjek vjerovao, ali maske stvarno kroz život brzo padnu.
Što je prijatelj?
Razmišljam tako o ljudima koji nemaju prijatelje ili prijateljem nazivaju svakog. Razmišljam o ljudima koji imaju debelo 40+, a nemaju barem jedno pravo čvrsto prijateljstvo koje se gradilo godinama.
Ponekad tako pomislim kako su takve osobe površne i protutnje kroz život kao leptir po livadi. S cvijeta na cvijet, bez imalo stajanja, uživanja, osluškivanja.
Kroz moj život protutnjala je gomila ljudi i daj Bože da ih bude još toliko. Svaki čovjek je učenje, škola i iskustvo. Neki su mi ostavili gorak okus u ustima, ali je više onih koje i dan danas sretnem i izmamimo si osmjeh iako se nismo vidjeli godinama prisjećajući se nekih komičnih životnih momenata.
Ono nešto na čemu se često punog srca zahvaljujem su moji prijatelji, ljudi koji me okružuju, ljudi koje čine moj život smislenijim i sretnim, upotpunjuju me i svojim postojanjem izvlače iz mene ono moje najbolje što mogu dati svijetu. Sasvim mali obični i neprimjetni ljudi koji su bili uz mene u svim mojim crnim ponorima gdje sam više bila na dnu nego gore. Ljudi koji uz svoje bitke ipak nađu vremena i za onog pored sebe, nesebični, skromni ljudi velikog srca.
Tu su za mene, bilo kada, tu sam za njih, bilo kada.
Podrška, potpora, pomoć, savjet, smijeh i suze – sve se dijeli i stvarno, kad je na pola sve je lakše.
Oni koji to nikad nisu
Ima tu i dosta onih koje sam nazivala prijateljima, a koji to nikad bili nisu. Ustvari, ja sam bila njima prijatelj, ne i oni meni. Jebi ga, zajebeš se u procijeni ponekad – tako mora, i to je dio života.
Ali kako sam rekla, u životu maske vrlo brzo padnu, sve se nekako vrlo brzo otkrije samo je važno da li želimo vidjeti istinu ili se želimo zavaravati. A često se zavaravamo jer je tako lakše, barem ja.
Kad bolje razmislim, najviše „prijatelja“ sam izgubila negdje po putu u svojim životnim postignućima i uspjesima. Uh, kako li ljude zna boljeti tuđi uspjeh, napredak, rast, postignuti cilj, to je kao staviti sol na ranu. Ma, često ljude ništa ne boli više nego tuđa sreća.
Da, i upravo takve sam nazivala prijateljima. Jebi ga, zajebali su me jer su bili toliko uvjerljivi da im nisi mogao ne povjerovati u njihove „dobre i iskrene namjere“. A i ja, naivna tuka, kad su mi znaci bili pred nosom, često vidjela nisam ono nešto je bilo tako očito. Često sam tražila opravdanja i izgovore za loša tuđa ponašanja. Opravdanja u trauma iz djetinjstva i nesretnim brakovima i lošim muževima. Kakav smijeh.
Danas kad razmišljam o tome mogu čista srca reći da mi uopće nije žao svoje naivnosti. Nekako sam mirna spram svih lažnih prijatelja znajući da sam im pristupila čista srca i otvorene duše a sad što će oni s tim – to je njihova stvar.
Međutim, nema brige, brzo su odlučili sami.
Ne tjeraj ih iz života
Ljude ne treba tjerati iz života, samo budi dobar, samo se smiješi, budi uspješan, samo budi sretan i bliješti i svi oni koji to ne mogu podnijeti pa makar bili rod rođeni će sami otići. Otpasti. Nestati, jer ljudi ti sve mogu oprostiti, ali ne i uspjeh – kakav god, samo da je uspjeh. Samo da si napravio ono nešto za što oni nisu nikad imali muda.
Jadno, stvarno jadno ali je tako, kako bi se reklo, i to je život.
Zato danas ne mogu nego punog srca zahvaliti na ovoj šaci ljudi koje imam. Mali ljudi velikog srca koji se vesele tvom uspjehu kao da je njihov, ljudima koji plaču s tobom, suosjećaju. Ne znaju kako ti je, ali se trude razumjeti te. Ljudima koji te potaknu da ideš dalje da rasteš i da budeš bolji čovjek.
Treba li nam više od toga?