Ljudi su skloni etiketiranju drugih. Bez imalo grižnje savjesti, promišljanja ili pitanja, često vole onom pored sebe nakačiti epitet kako je zao, kako je u k…., kako je zavidan ili nešto slično tome.
Uglavnom, u svakodnevnom životu, kad imamo nekog na tapeti, epiteta ne fali… Kad se nekog drugog treba „počastiti“ vokabular nam je tako bogat kao da smo pročitali sve knjige svijeta…
Koliko god pokušavam živjeti svjesno i savjesno u nekoj prvoj ili jedva drugoj brzini, koliko god se trudim pokušati razumjeti onog pored sebe isto toliko i dalje mi se omakne pa zalijepim nekom etiketu samo tako – bum, onako ishitreno, onako lako…
Nisam čovjeku niti dala priliku da ga upoznam, da čujem njegovu priču, da ga bar pokušam razumjeti. Evo me, letam s etiketom jedva čekajući kako bih je mogla nekom zalijepiti posred čela. Etiketa, on ili ona je – nezreo, u kurcu (iako značenje tog termina nikad mi nitko nije jasno definirao, kakvo je to stanje ustvari?). On ili ona su ovakvi ili onakvi… Naravno, nikako nešto dobro i lijepo za čuti…
Etiketa – zao
Iako se svojski trudim i pokušavam to etiketiranje izbiti si iz glave, omakne se – jednostavno se omakne.
Jedna od meni najgorih etiketa mi je kad netko za nekog kaže da je zao. Što znači biti zao? Kako se postaje zao? Mislim da se svatko od nas rodi čist, nevin. Kroz život, ovisno o odrastanju, odgoju, sredini postaješ – nekakav, bolji ili manje bolji.
Jesu li ljudi zli? Jesu, često i puno.
Međutim, prije nego nekom nalijepim tu etiketu prvo se zapitam: zašto je netko takav? Zašto je netko zao?
Kad sam ja zla prema nekom?
Često analiziram cijelu situaciju, odnos, često si postavljam upravo takva pitanja jer svako zašto ima svoje zato!
Pitanje koje sve mijenja
Postavljam si pitanja jer svako naše ne lijepo ponašanje prema drugom ima svoje razloge, kako ja, tako i svi mi – svi do jednog.
Život, odnosi, nije to ništa tako površno. Sve je vrlo slojevito, svi smo slojeviti samo što većina ljudi tu slojevitost ne razumije. Ne vidi jer su površni sami po sebi, takav im je i život i tako vide i ljude oko sebe i to je sasvim OK. Moramo biti drugačiji, moramo se razlikovati – u tome je čar igre zvana život.
Međutim, pitanje: kad su ljudi zli, u kojim situacijama? Kad ljudi napadaju drugog?
Kad bolje promislim, odgovor je manje više jednostavan, koliko god se razlikujemo od životinja, opet smo im u neku ruku slični.
Kad životinja napadne čovjeka?
Upravo i samo onda kad se osjeća ugroženo, kad se u zraku osjeti opasnost – jednostavno se brani. Isto tako je i s nama ljudima. U suštini smo negdje u duši dobri. Napadamo i zli smo onda kad se osjećamo ugroženo, napadnuto, stjerano u kut…
Često na zlobe ljudi koje budu upućene na moj račun ne reagiram. Ne kačim se na njih jer znam da njihove zle strijele uperene u mene nisu moja već samo i isključivo njihova bol, njihovo nemanje, njihovo nešto s čim ja blage veze nemam. Ono s čim ja veze imam je to kakva će biti moja reakcija na njihova ubadanja?
Hoću li se zakačiti pa vratiti istom mjerom i tako se zavrtjeti u jedan sasvim besmislen negativan krug? Hoću li ostati hladne glave i suzdržanog jezika – e to je sve već pitanje momenta i situacije.
Sada, ovako hladne i bistre glave svakako bih sama sebi rekla, Adri ostani cool. Međutim, kad se u sve još umiješa i ego, pa narav, pa često opaka i britka jezičina – a što reći osim, Bože pomozi…
To je tako, to je život. Svi smo mi samo ljudi i često reagiramo ishitreno i burno tamo gdje ne trebamo. Tamo gdje trebamo, e tamo se stisnemo, cijučemo i virimo iz rupice kao miševi.
Isto tako, svi smo mi skloni više kritizirati onog drugog nego sami sebe. Sebi smo apsolutno savršeni, najbolji i najljepši, naravno – jer sebe ne vidimo bez filtera, gledamo sebe u najboljem svjetlu – ha ha, kakav show.
Njihova bol – moja reakcija
A ustvari svi smo isti. Tako ranjivi, tako puni boli i inih frustracija koje smo nakupili kroz život a nikad ih nikom ne rekli, ne izgovorili, ne bacili na papir radi vlastitih strahova i svjesnosti da ako ih samo sebi priznamo tada postajemo ranjivi – riskiramo.
Za kraj hoću reći, kako govorim vama tako i sebi, prije nekom nalijepite neku ne baš lijepu etiketu svakako prije bar pokušajte promisliti zašto je netko ne dobar prema vama. Zašto grize, zašto je neugodna, zajedljiv? Svakako si postavite pitanje zašto?
Kad si postavim takvo pitanje u glavi moja reakcija prema tom nekom je sasvim drugačija – puno blaža ili često niti ne reagiram, ne kačim se…
Zašto?
Pa upravo zato što znam da osoba – kad je sretna, zadovoljna, kad živi život onako kako želi i voli, osoba koja je u skladu sama sa sobom i kad prihvaća život sa svim usponima i padovima. Sretni i zadovoljni ljudi ne napadaju, ne grizu. Nisu zli, nisu zajedljivi, ljubomorni, baš suprotno – podržavajući su ili samo su nenametljivo prisutni…
U svojim kolumnama nudi intimne, duhovite i osobne osvrte na svakodnevne situacije iz perspektive žene. Laganim i pristupačnim stilom progovara o temama poput društvenih očekivanja i osobnih dilema. Često koristi humor i ironiju kako bi istaknula kontraste između muškog i ženskog svijeta. Svojim tekstovima poziva čitatelje na razmišljanje o društvenim normama i ulogama, istovremeno pružajući osjećaj bliskosti i razumijevanja.
