U posljednje vrijeme sve češće preispitujem sebe secirajući sjećanja do u najmanje komadiće. Pitam se tko su mi ustvari prijatelji?
Iskrenih prijatelja nemam puno. To malo što imam, ti kojima sam vjerovala, to malo onih u koje sam se klela i osjećala s njima bliskost, toplinu i iskrenost – poneki su me, na kraju, razočarali.
Razočarenje?
Razočarenje je teška riječ. Ne koristim je često jer mi daje gorak okus u ustima. Ima jednu posebnu težinu i surovost. Uvijek navede da se onako sasvim golo susretnem sa sobom pitajući se tko je koga razočarao?
Oni tebe ili ti samu sebe opet vjerujući?
Nekako kad prokopam po sebi, uvijek mi teže padne kad razočaram samu sebe, pa tako i ovaj puta. Stala sam i upitala samu sebe: „Dobro, dokle?“.
Dokle više ćeš tražiti komadiće dobrog u ljudima i pustiti da te to nosi kroz život.Dokle ćeš tražiti opravdanja za loše postupke pod glupim izgovorima: #Znaš, ona je sjebana, sjebao ju je život!“
Dobro, koliko ljudi je pošteno sjebao život sa svih strana pa se ne ponašaju kao govna prema svojim najbližima niti prema ljudima koji su im tu i kad je loše i kad je dobro?
Postoji nekolicina ljudi koje je život gadno obilježio pa su i dalje ostali ljudi bez obzira na svoje boli i rane.
Obilježja i gluma
Međutim, postoji i onaj izuzetak. Izuzetak u koje spadaju ljudi koje je život ranio pa svoju bol, frustraciju i ina nezadovoljstva liječe na drugima, grubostima, ljubomorom, zavidnošću – zlom. Dok istovremeno ne razumiju da svu tu otrovnu žuč ne sipaju onom nasuprot sebe, već sipaju sebi i samo isključivo sebi, na svoj tanjur, u sebe, u svoje…
Danas, sada – tužna sam jer sam spoznala moj prijatelj i nije moj prijatelj, kako sam sebe uvjerila da jest. Jedna savršena gluma, savršeno pretvaranje, savršeno plasirane laži i predstave ravne skupim filmovima.
Po ne znam koji puta, isponova sam razočarana u sebe jer vjerujem da ako ti je netko poprilično godina intenzivno u životu – kako taj netko može biti ljubomoran na tebe i spletkariti ti iza leđa dok ispred tebe igra igru lojalnog prijateljstva na N-tu potenciju?
Na kraju, zašto i zbog čega?
Nismo li dovoljno odrasli ljudi s puno odigranih utakmica u nogama pa je razumno sjesti i otvoreno porazgovarati, baciti karte na stol, otvoriti dušu, biti iskren?
Hm, biti iskren, e za to ipak treba imati muda koje obično ljudi ovakvog profila i nemaju. Ili im jednostavno nije stalo do tebe, do odnosa, do prijateljstva.
Ljudi kad im je stalo do nečeg ili nekog se bore, trude se, žele popraviti stvar, ne prepuštaju sve slučaju, od automobila pa do odnosa jer sve se da popraviti, promijeniti…Sve može biti drugačije, može biti bolje ako to želimo!
Dok ovo pišem prolazi mi kroz glavu spoznaja da je jednostavno došao kraj našem odnosu, da je vrijeme da se izmaknemo jedan od drugog, da se više ne možemo pratiti, niti smo si potrebni na putu koji se zove život. Uvijek vjerujem da je život savršeno uređen i da u životu postoji jedan nevidljivi balans – da bi ti došli novi ljudi u život neki stari ti moraju otpasti, izaći iz života.
Jer kako će doći nešto novo, lijepo i mirišljavo ako se i dalje držimo onog trulog, smrdljivog i toksičnog?
Nikako
Tom spoznajom mi je nekako sada lakše. Svejedno sam pomalo razočarana u sebe jer nisam vjerovala sebi dok mi je intuicija nježno ukazivala da u tom našem kvazi prijateljstvu nešto smrdi, nešto nije ok… Ma koliko da boli i peče, možda i nije svako zlo za zlo.
Možda mi je samo ovo još jedna opet ponovljena lekcija da je vrijeme da trebam vjerovati sebi, svom unutarnjem kompasu koji mi je već odavno pokazao da u odnosu koje sam nazivala prijateljskim već odavno ima svega pokvarenog i trulog ali ne i prijateljstva… Nažalost ili na sreću…
