Sa svima na “ti” by Marina Bolanča: Ja sam…

Ako ste ikada prolazili neko ozbiljnije testiranje za posao, jedan od zadataka mogao je biti i da napišete 20 rečenica koje počinju s “Ja sam…” Ako ste se našli u takvoj situaciji i ako ste bili mudri, a to znači da ste htjeli impresionirati onoga tko će čitati tih 20 odgovora, sigurno ste pisali o tome da ste provjereno timski igrač, osoba koja dobro podnosi stres bla bla bla… Je, baš dobro podnosim kad mi nabiju neralne rokove čisto iz hobija, da se osjete važnima i da me imaju čime držati u šaci. Yeah right! A i timski sam jebeno igrač u timu gdje više vremena provedem pazeći tko mi upravo na leđima crta metu da nož koji je odlučio zafitiljiti ne promaši ni milimetar. Ziher! No, natječemo se za posao, pa hajde nek su i te sitne laži dozvoljene.

No, ima situacija kada na pitanje “Ja sam?” stvarno treba iskreno odgovoriti. Jedna od tih situacije je suočavanje sa samim sobom. Pođimo od toga da ne mislimo da su svi ljudi zli, da su im samo njihovi sitni osobni interesi na prvom mjestu, da su empatični, pa onda nekako vjerujemo i da smo i sami takvi, dobri, širokogrudni i da osjećamo i tuđe potrebe, a ne samo svoje. Pa zašto nam se opet i opet dešava da si dozvolimo uvući u odnos u kojem se ne osjećamo dobro, u kojem znamo da nas se iskorištava, ne poštuje, da se naša energija crpi. Zašto su nam energetske pijavice intrigantnije od onih koji se prema nama odnose brižno, pažljivo, nježno? Ili kako bi rekla moja frendica, što je to u nama da nas privlače krkani, a da su nam dobri frajeri bez veze?

Eeee što je to u nama?

U nama su rupe. Slične onima kako nam prikazuju kratere na Mjesecu. Neke su manje, a neke su itekako velike. Strašno velike i duboke. Baziraju se na povredama koje smo doživjeli, na obrascima u koje se ufuramo i mislimo da je to jedini put kojim možemo živjeti, a najviše se baziraju na tome da ne poznajemo, pa onda niti ne cijenimo i poštujemo, sami sebe. Nitko, ali baš baš nitko, nije pozvan da nas čini sretnima. Nitko to niti neće činiti. Nitko nas neće usrećiti niti je istina ona izlizana floskula da je za sreću potrebno dvoje! Za harmoniju je, ali za sreću ne!

Vrlo često svoja loša iskustva, da nas ne bi neprekidno grepkala i boljela, skrivamo i guramo u nešto što neki zovu podsvijest. Ako su ta neugodna iskustva potekla iz perioda djetinjstva kada nismo niti bili spremni razumijeti ih, raščlaniti i staviti na prava mjesta, onda tek analizirajući svoje ponašanje u pojedinim situacijama možemo shvatiti koji su to događaji odredili naš današnji način ponašanja i reagiranja. Treba biti jako hrabar i imati muda suočiti se s najbolnijim dijelom svojeg bića. Koliko god to bilo bolno, jednostavno je prekrasno upoznati sebe, razumijeti se i omogućiti si da se zaljubimo u sebe same. Ne mislim pri tome na narcisoidno ili egocentrično zaljubljivanje, već u zdravo voljenje samih sebe.

Meni je, recimo, do prije nekog vremena bilo nezamislivo sjediti samoj u kafiću na kavi. Baš mi je to bio nekako stran, prazan i glup osjećaj. Ako bi se već i našla u takvoj situaciji obavezno bih imala uz sebe novine, čak sam znala kupiti usput i knjigu, samo da ne sjedim tako nekako glupo sama. Zašto? Zato jer bi to bio trenutak kada bih počela razmišljati i analizirati (najčešće) postupke drugih ljudi prema sebi, krenula bih se žaliti i biti ljuta na njih. Nije mi padalo na pamet zaviriti u to što su me takve situacije, koje sam analizirala, ustvari trebale naučiti. Nisam imala ni snage ni hrabrosti zaviriti jako duboko u sebe i proći bol koju sam već nekada prije osjetila, a koju nisam zaliječila, pa sam eto ponavljala i ponavljala iste postupke, koristila iste obrasce, umjesto da sam, voleći samu sebe, tu sebe zaštitila i postavila granice preko kojih se ne prelazi. Ipak, kada je vrag odnio šalu skupila sam tu potrebnu hrabrost i odlučila otkopati sve što sam dosad bilo kad i bilo gdje pospremila.

Bilo je bolno, bilo je suza i bilo je teško, ali… Ali danas Marina i ja često sjedimo same na kavi, bez knjiga i novina, šetamo, idemo u kino i fenomenalno se provodimo. Daleko od toga da i dalje ne obožavam svoje prijatelje, druženja, izlete, tulume, obožavam naravno, i često ih i sama organiziram, no jednako dobro se osjećam i kada ih nema. Razmislite o tome što vas priječi u druženju s vama samima, poznajete li se dovoljno, koja vam se negativna iskustva u odnosu s drugima iznova ponavljaju. Ne gledajte na njih kao na to da ste okruženi lošim ljudima koji ne prepoznaju vaše potrebe. Očekivanje je majka svih zajeba. Učite iz tih iskustava, upoznajte kroz njih sami sebe i vidjet ćete kakvo prekrasno biće stoji nasuprot vas kada se pogledate u ogledalu. Upravo to biće jedino je odgovorno za vašu sreću i jedino prema njoj trebate imati takvo očekivanje. No, za početak ju trebate zavoljeti.

Volite se,

Marina