Samo je jedna mama

“Biti majka puno radno vrijeme jedan je od najbolje plaćenih poslova. Uzevši u obzir da je plaća čista ljubav.”, rekla je jedna draga gospođa po imenu Mildred. Da li je to zaista tako? Da li i dalje cijenimo tu čistu ljubav. Ili smo se prepustili robovanju poslovnim obvezama i ovom ubrzanom načinu života, pa za tu ljubav imamo „previše premalo“ vremena. I ja osobno ne bi rekla da je to puno radno vrijeme. Ja bi recimo ovaj citat, s ovom prelijepom misli, malo preformulirala po svom ukusu, kada bih ja bila rječita teta Mildred.

„Biti majka je najbolje plaćeni poziv, jer je plaća čista i bezuvjetna ljubav!“ Posao mi zvuči previše službeno za tako jednu divnu životu rolu. Da divna, ali opet i poziv koji je najodgovorniji od svih koji će vam biti dodijeljeni na životnom putu.

Biti majka nije samo osjećaj. Biti majka je i velika obaveza. I da, nije svaka žena sposobna biti majkom, to je također točno. Kao što je i točno da svaka žena nema potrebu biti majkom. I svakako bi trebalo poštovati odluke žena koje nemaju tu potrebu, bez obzira na sve gore navedeno. Dakle, izreka da svaka žena ima majčinski instinkt je samo običan mit. Varka. Sasvim netočna informacija.

Neke žene jako žele biti majke, no ne mogu. Zato jedne drugima trebamo biti podrška, kako bi i ovim ženama put do majčinstva bio bar malo lakši. Kako god, mi žene koliko god da smo različite, većinom imamo jednu veliku zajedničku karakteristiku. Učinile bi puno. Učinile bi nemoguće, učinile bi sve za svoje dijete. Ili opet samo tako mislimo?

Da, eto i to je mit. Majke bi učinile jako puno za svoju djecu i to je točno. Ali i majke su ljudi. A ljudima je sebičnost jedna od sasvim prirodnih karakteristika. I mada sebičnost zvuči ružno, uopće ne mora biti loša osobina, niti loša opcija u nekim trenucima. Jesmo požrtvovne, ali ne smijemo biti i žrtve. I nema potrebe da učinimo „baš sve“. Tako da budite sigurni da će si dobra majka totalno sebično nekada priuštiti toplu, pjenušavu kupku, iako je u to vrijeme možda mogla s djetetom šetati po parku. Naprosto će ga nekada odvesti baki da se malo odmori, a mogla je umorna do krajnjih granica i dalje šetati po parkovima. Osobno smatram da ne treba ni u ovoj najvažnijoj životnoj ulozi pretjerivati sa zanemarivanjem vlastitih potreba. Zadovoljna mama, zadovoljna beba, zar ne?!

Veza između majke i malog djeteta je naprosto fascinantna. Majka će između stotinu djece prepoznati plač svojeg djeteta. Prepoznati će miris svojeg djeteta. Dijete će među stotinama majki prepoznati dodir svoje majke. Kao i njen miris. I da, to je savršeno točno.

Da majka ima šesto čulo kad je u pitanju njeno dijete, također je nešto što smo vrlo često čuli. No i to je ipak samo mit. Ljudsko biće još nije spoznalo nauku osjećaja na daljinu ili na ono „eto, baš to sada tako osjećam“. Ono što se svima nama čini kao žensko šesto čulo, u stvari je posljedica puno vremena provedenog sa svojim djetetom. Koliko smo samo puta čuli: „Imam osjećaj kao da će se razboljeti“. I dijete se nekim čudom baš tada razboli. Da, imamo dobar osjećaj. Jer je naš mozak primio signale djetetovog tijela. Dijete se umirilo. Dijete ima čudan zadah iz usta. Dijete je nervoznije nego inače. Možda na prvi pogled nismo to uopće vidom ili njuhom uočili, no naš mozak jeste. To je to žensko šesto čulo. Mit. Varka. Netočna informacija.

I sad bi ja tu mogla još masu mitova nabrajati i o tome filozofirati ili znanstveno komentirati, no nije mi to cilj. A nisam ni znanstvene struke. To su već drugi vrlo kvalitetno obradili i na tu temu ima jako puno tekstova. Znam da vas većina koja ovo čita i to zna, no ja moram iz svojeg kuta reći kako je divan i uzvišen osjećaj biti majka. Osjećam potrebu, jer sam majka i jer obožavam svoju djecu. Ja sam jedna od onih majki koja je prvo dvoje djece dobila samo gledajući u muške gaće. Za treće sam se osam godina borila i to dijete sam u poodmakloj trudnoći i izgubila. Četvrto sam dobila dvije godine nakon velikog gubitka. I samo iz tih činjenica, mogu vam sa sigurnošću reći: sva se djeca jednako vole. No kako rastu, mijenjaju nam se količina brige i količina odgovornosti prema njima, pa neki roditelji možda imaju osjećaj da manju djecu vole više. No to nije istina. Samo su vam osjećaji više usmjereni prema tom djetetu, jer to dijete zahtjeva više. Postavite si samo jedno pitanje. Da se s neba spusti vrhovni poglavnik i glavni voditelj svih naših sudbina i da vas upita koje dijete bi mu dali za dobrobit svijeta i da ga više nikada ne vidite živoga, da li bi mogli odrediti koje? Ne bi. Preklinjali bi ga da uzme vas. Preklinjali bi ga.

majka

Ovaj naš najmanji ima daleko najveću pažnju i vrlo vjerojatno će uz nas dvoje starijih roditelja i dvoje punoljetne braće, biti mali kenjkavi cendro. No, mi beskrajno uživamo u tome. Imamo ga da bi ga mazili i razmazili. Dali smo si u zadatak da to razmazivanje bude usmjereno na njegov osjećaj da od nas može dobiti apsolutno uvijek i apsolutno svaku potporu u životu. U pravom trenutku, na pravi način. Ne namjeravamo ga razmaziti popuštanjem ili lošim obrascima ponašanja. Ali da će biti mažen, pažen i voljen, to smo mu još kod začeća obećali. A o uzvišenosti osjećaja u trenutku kada sam ga nakon 10 godina ogromne želje primila u ruke, ne mogu ni odabrati riječi. Kao što je svakoj drugoj majci teško birati riječi o svom djetetu. Uvijek si mislite da postoji neka „bolja riječ“ za vaše dijete. I da, to dolazi od toga uzvišenog osjećaja u kojem su pomiješani beskrajna ljubav, pažnja, ponos, briga, osvrt u prošlost, pogled u budućnost. A ono što je neosporna činjenica, bila vaša djeca sasvim malena, bila školarci, u pubertetu, spremaju li se za svadbu, očekuju li svoje vlastito dijete, vaša briga prema njima prestaje samo vašom smrću.

I ako u sebi vizualizirate sliku vrhovnog poglavnika i svoje majke, to će biti zaista vrlo realna slika. I tada, u tom trenu, sjetite se i da bez obzira na to što ste i vi majka, i vaša majka je vama majka. I sve ono što osjećate prema svom djetetu i ona osjeća prema vama. To je jedinstveni osjećaj svakoj duhovno zdravoj majci. Kao što se vi topite kao sladoled na vrelom, ljetnom suncu kada vas vaše dijete zagrli malim ručicama i u njegovim očima vidite svu ljubav ovog planeta, tako se i vaša majka i danas sjeća tog osjećaja. I topi se njeno srce. Na svijetu nema ljepšega kada vam ta mala usta smisleno kažu: „Mama, volim te najviše na svijetu!“. Nema ljepšeg osjećaja kada u očima svojeg djeteta vidite kako vas s divljenjem gleda, kako upija svaki vaš pokret, kako pažljivo gleda radnje koje će s uzdignutom glavom sutra u vrtiću ponoviti, jer to tako radi njegova mama. Kada ga podignete nakon ružnog sna, a ono se u trenu umiri, jer je na najsigurnijem mjestu na svijetu. U naručju svoje mame.

I nikako nemojte zaboraviti da je druga nedjelja u svibnju i vaš, ali i njezin dan. Nazovite je. Recite joj koliko je volite. Recite joj koliko ste sretni da je s vama i uz vas cijeli život i što je baš ona vaša majka. Ne moram vam govoriti koliko će joj to značiti. Znate to i same. Jer samo je jedna mama.

Autor: Tihana Kunštek