Naša draga „Drama Queen“ napisala je članak/blog/post na temu „Život staje u četrdesetima?“ Pročitala sam tekst i onako brzo iskomentirala, jer ja uvijek imam nešto za komentirati i onda kad me se ne pita. Naime, moj komentar je bio da pravi život počinje tek u četrdesetima… Nakon tog komentara sam stala i zapitala se zašto sam tako komentirala?
Kad ustvari život stane ili kad zapravo počne?
Dobro sam u hipu provrtjela svoj život u glavi s obzirom na to da sam u famoznim četrdesetima i zapitala se, stvarno, kad život stane? Ne znam točno precizno vrijeme kad, ali jedno sigurno znam – život nikad ne stane, stalno ide, vrti se, sve je stvar našeg izbora. Da, bolno, opet bolno, ali sami smo odgovorni za ono „život nam je stao“, nitko osim nas drugih nije nam za to kriv, sve su naši osobni izbori i preuzimanje odgovornosti za vlastiti život i kako baratati njime.
A preuzeti odgovornost za vlastiti život, preuzeti odgovornost za posljedice vlastitih izbora i odluka često bude teško jer uvijek volimo kriviti nekog drugog za posljedice naših „krivih“ izbora, odluka, uvjerenja.
Često čujem u pričama s ljudima: kriva je država, kriv je sustav, kriva je učiteljica, kriv je partner… Uvijek je netko kriv! Ali, rijetko kad čujem: sama sam kriva jer sam postupila tako.
pixabay.com
Na primjer, sama sam odabrala upravo ovakvog partnera i on je loš, i on je ovakav i onakav . Ne, dušo, sama si ga odabrala i sad se nosi s njime kako znaš i umiješ. A ako ne znaš, onda ga jednostavno promijeni za nekog boljeg. Ili ona druga varijanta, promijeni sebe i prilagodi se životu koji ti nudi. Ako možeš, dobro, ako ne možeš, žao mi je, sama si odabrala. Nitko te nije silio da uzmeš baš njega.
Ali, kad život stane?
Nema pravila. Nekima život stane u dvadesetima, nekima u četrdesetima, a neki s osamdeset žive kao da im je ovaj današnji dan zadnji jer vjerojatno negdje u dubini sebe i znaju da možda neće još dugo i da im je možda ovaj dan zadnji.
Ljudi su skloni kukanju, plakanju, negodovanju. Čemu? Hoće li ti biti lakše ako stalno grintaš, hoće li ti biti lakše ako stalno jadikuješ, plačeš?
Iskreno, neke ljude kad sretnem bojim se i pitati kako su, jer znam kuda će me odvesti ta čisto formalna fraza. Fraza „kako si“ završava samo gomilom kukanja, plakanja, žaljenja i crnila. Žao mi je, ali to mi se ne sluša iz čistog razloga što znam da ono na što se u životu fokusiraš to raste.
Ako si fokusiran na sve ono loše u životu, e pa dobit ćeš još. Čisto da imaš materijala za još plakanja. Ako se fokusiraš na ono dobro u životu, e pa dobit ćeš opet još… Isprobano! Djeluje!
Svi imamo toliko razloga za plakanje u našim životima, a isto toliko imamo razloga za sreću. To je kao ono, nekom je čaša polupuna, a onom drugom poluprazna, stvar karaktera i opet stvar osobnog izbora. Isto tako je i sa „stajanjem života u četrdesetima“. Nema stajanja, ako ti sve stoji ti onda pokreni, ali ne sutra, ne jednom kad djeca odrastu, ne kad odem u penziju, ne kasnije, nego sada, pa neće biti stajanja. Živjeti u sadašnjem trenutku i uzeti od njega maksimalno je vrh i ono nešto neprocjenjivo. Ne mogu reći da mi je život ikada stao, niti u dvadesetim, niti sada u četrdesetima. Svako doba nosi svoje lijepe životne trenutke, a sad hoćemo li ih mi zgrabiti ili propustiti jer uvijek nađemo neke loše izgovore, opet ovisi samo i jedino o nama samima.
Sjećam se kad sam donosila neke svoje važne životne odluke, u početku dijelila bih to sa svojim dragim ljudima, a onda sam jednostavno prestala. Zašto? Iz jednostavnog razloga. Prečesto sam nailazila na zid nerazumijevanja i rečenice, ti to ne možeš, to je preteško, to nije za tebe, ne može ti se to dogoditi, tvoj plan je naučna fantastika i bla, bla, bla… Onda ti kreneš objašnjavati i argumentirati i uzaludno shvatiš da trošiš svoje vrijeme i rasipaš svoju energiju da bi nekom nešto objasnio da su neki tvoji planovi mogući, da su želje i snovi često ostvarivi. Koliko god se ja trudila objasniti oni će i dalje lupati po svom a ja ću i dalje lupati po svom. Staneš, jer shvatiš da nema smisla. I čemu uopće?
Ako me kao prijatelj ne možeš barem podržati u mojim planovima, onda nema potrebe niti za raspravama o njima. Barem nema potrebe raspravljati sa mnom jer to i tako rasprave sa mnom često nemaju smisla. Svatko zna za sebe sam što je dobro za njega, a što nije, isto tako, svatko sam za sebe zna što sve može ili možda ne može… Isto tako, svatko sam za sebe odlučuje kad će mu život stati i prestati.
Stereotipi
Postoje razni tipovi stereotipa kojima robujemo. Jedan od žešćih mi je da kad se žena uda i postane majka je „kraj njenog života“ i da joj je mjesto pored posla još i za štednjakom i ne znam čime. A je l’ – pitam se samo koje je to godine bilo?
Nema te sile, stereotipa, ljudi i svega ostalog da mene prisili da živim onako kako netko drugi hoće ili još bolje da zna kako je za mene najbolje. Nema!
Ako je nečiji smisao života provesti ga za štednjakom, u kućanskim poslovima do nosa, 100 % posvetiti se svima oko sebe, a najmanje sebi i svojim sitnim zadovoljstvima – super, drago mi je radi toga i takav izbor poštujem. Zaista postoje ljudi koji se nalaze u takvim životnim ulogama i uživaju u tome.
Isto tako postoje ljudi kojima je samo nebo granica i žive svoj život full gas i koriste svaki jebeni trenutak da ga iskoriste do maksimuma. Žive svoj život upravo onako kako žele i kako im se hoće. Rade na ostvarenju svojih planova, slijede svoje snove i svoje ciljeve. Pored posla, obitelji i svih obaveza koje imaju, jednostavno znaju uživati u životu upravo onako kako žele i kad im je najgore oni se smiju i kad im je najbolje oni se opet smiju i to je to. To je taj duh i ta pokretačka snaga u njima da lome život bez obzira na to što će tko reći.
Dakle, sve je stvar vlastitog izbora, hoćemo li živjeti i kako ćemo živjeti ili ćemo stajati i cupkati u mjestu i kukati…
A oni koji imaju što reći o tuđim životima – takvi su uvijek postojali i uvijek će ih biti. I baš je super da ti dušobrižnici postoje jer ljepota je u različitosti. U konačnici znam, imponira mi kad dušobrižnici brinu o mom životu jer znam da ja očito imam ono nešto što oni nemaju. Mene to i tako ne dira baš previše…
A opet, kad bi svatko čistio smeće iz svog osobnog dvorišta isto tako kao i iz svog života ovaj svijet bi definitivno bio puno ljepše mjesto…
Ah, nema veze…
Autor: Sophia – blogerica s bloga Suncokreti na oblacima
