Uvijek želimo nešto više. Kad dođemo do tog više onda bi još više, jer ni ovo do čega smo došli nije dovoljno. I uopće ne znam kojim imenom nazvati to vječito trčanje u krug? Je li to prokletstvo, nezasitnost, ambicija ili pak težnja da uvijek sve može biti bolje, da možemo imati više? Da možemo biti bolji?
Ili moguće samo tok života koji pratimo, jer život i nije ništa drugo nego tok. Tok rijeke.
Skromne
Oduvijek sam se divila mojim skromnim prijateljicama, često sam poželjela biti kao one – skromne, jednostavne, zadovoljne s malo… Reklo bi se, daš im prst i one uzmu samo prst, drugima daš prst – uzmu sve, ne samo ruku, sve – žele sve i idu k tome da uvijek dobiju sve!
Nedavno me je pitao prijatelj: „Adrijana, što bi ti uzela, jednu fetu najboljeg pršuta na svijetu i uživala u njemu ili one brljotine sa švedskog stola?“
Što bih ja uzela?
Uzela bih sve! I najbolji svjetski pršut i sve sa švedskog stola, sve bi morala pokusati. U svemu bih jednako uživala, jer nažalost nije mi poznat termin skromnost, ne znam se zadovoljiti s malo.
Nažalost ili na sreću…I tisuću puta kroz život pokušala sam biti skromna. Zadovoljiti se s onim malim što ti netko da, pruži iskreno od sebe – ali ne ide. Pogotovo u odnosima – daš malo – pa hajde da uzmem još malo. Ako ne da – ma daj da barem probam tražiti još. Samo da vidim dokle ide…
Neke prijateljice – daš im malo od sebe, ma nitko sretniji od njih. Zadovoljne, frcaju od sreće, zrače, a ove druge pak – daš im sve, ali hajde, daj još malo zagrljaja, pažnje, ljubavi, brige, zajedničkih trenutaka – ma svega, samo daj!
Oduvijek sam se pitala kako se postiže to stanje sreće u kojem si zadovoljan i zahvalan na malo?
Kako? Jer i ja bih da znam, i ja želim tako živjeti, osjećam da je tako čovjek sretniji, zadovoljniji, ispunjeniji…
Uvijek više!
Ja sam ona koja uvijek traži više, bolje, drugačije. Ona kojoj nikad nije dosta ni zagrljaja, ni pažnje, ni dobrog pršuta a ni mazalica sa švedskog stola. Ona koja živi po sistemu, ako mogu uzeti sve, onda uzimam sve i ne ostavljam ništa iza sebe, ni mrvicu.
S godinama sam shvatila da ta vječna borba u traženju više ustvari često dovodi do osobne frustracije, jer dobro je kad dobiješ ono što želiš. Međutim, često se i dogodi upravo suprotno, dobiješ komadiće a želiš si tortu!
Gledaš u tortu ispred sebe, a gutaš komadiće ufuravajući se da je torta pritom znajući da lažeš samog sebe i da priča ne drži vodu, svejedno gutaš, grabiš.
Često razmišljam je li skromnost vrlina ili mana?
Rekla bih da je oboje, i vrlina ali i mana.
Zadovoljiti se, biti zahvalan i sretan je krasno, dobro čini čovjeku. Dobra je emocija. No, tražiti uvijek u svemu i svakom više, daje nam mogućnost da rastemo, sazrijevamo, idemo naprijed, grabimo, da živimo punim jedrima. Pri tom ne mislim isključivo na materijalno!
Balans kao ključ svega
Kao rezime svega, kažu da je u životu najvažniji balans i sve im više vjerujem da je balans stvarno ključ za sretan život.
Isto tako, balans u uzimanju i davanju je izuzetno bitan. Koliko znamo izbalansirati davanje a koliko primanje? Koliko smo uopće hrabri tražiti ili se stidimo? Koliko smo u životu pohlepni a koliko skromni? To su samo neka od pitanja kojima se često bavim dok sam sama sa sobom i analiziram sebe na putu do neke bolje mene, sretnije i zadovoljnije mene!
Kao i svi, koliko ću uspjeti izbalansirati svoju klimavu skromnost ili neću, ne znam, ovisi o meni, o mom radu, trudu i osvješćivanju.
Ponekad se pitam je li skromnost jednostavno dio naše osobnosti, odgoja, je li onaj jedan dio životne škole na kojoj moram poraditi jer ni sama ne znam jesam li u plusu ili u minusu što se skromnosti tiče?!
A sve mi miriše da više štekam po tom pitanju nego ležerno i opušteno plivam…
