Što sam starija, sve sam više svjesnija brzine protoka vremena. Imam osjećaj kao da život prebrzo prolazi, proteče kao bistra rijeka, a ja na mostu stojim i gledam u nju.
Munjevita brzina prolaska života je nešto što me plaši. Strašno me plaši. Kao da sam neki dan imala 20, studirala, putovala, ljubila, voljela. Kao da sam neki dan imala 30, udala se, rodila svoje čudo, svoju pinkicu, a i razvela.
Kao da sam neki dan imala 40, godine kad sam roditelje otpratila na neko drugo, kažu – bolje mjesto.
Što stane u jedan život?
Sve kao da je bilo neki dan, a nije. Ima od toga godina i godina, dana i dana i pitam se što sve stane u jedan život, koliko sreće i koliko boli?! Nema par dana da sam napunila 49?!
WTF, kojih 49? Kad prije 49? Bliže sam 50 nego 40 i iskreno ježim se toga jer nakon 50 ni ne okreneš se a već je 60, pa 70, pa…. dalje, tko živ – tko mrtav.
S tih svojih 49 na leđima promišljam o svom životu. Što sam sve postigla, gdje sam bila, što sam radila, jesam li uspjela, što si još želim? Gdje sam podbacila?
Kad sve saberem, sretna sam žena. Jako sretna žena koja voli svoj život, grabim ga, uzimam, živim punim plućima i ne dam se. Žena koja je uspjela jer je htjela, jer je željela, jer sam imala muda za poteze i onda kad sam bila sigurna da muda nemam.
S 30 i nešto sitno željela sam si miran, ali ispunjen život, kvalitetno ispunjen. Ne znam ni sama kako, ali to je upravo ono što sada živim. Sama ili netko odozgo mi je posložio većinu kockica da upravo tako i živim – mirno, ispunjeno, motivirano, sretno. U moru razgovora s bliskim ljudima, kad me pitaju kako doživljavam sebe? Kako vidim svoj život?
Bez imalo skromnosti i bez imalo grižnje savjesti, moj odgovor je uvijek isti – vidim se kao sretnu i uspješnu ženu! Ženu lavicu i ženu kraljicu. Ženu koja skoro pa živi život onakav kakav je često sanjala i mislila da je to neostvarivo.
Za nešto treba više, a za nešto manje
Ali ne, u životu je sve ostvarivo, za nešto treba više, za nešto manje, treba mudrosti, znanja… Ponajviše, treba imati muda kad treba srezati tamo gdje najviše boli, kad je strah velik kao svemir, kad misliš da sutra neće doći…
Sada kad se vratim u prošlost sa smijehom gledam čega me sve bilo strah. Koliko sam se samo bojala rezova – danas se pitam, a zbog čega si se bojala? Pa preživjela si, a bila sam sigurna da preživjeti neću!
Sjećam se odluke o razvodu, sama s pinkicom u rukama. Nakon godina razmišljanja hoću ili neću se razvesti, mogu ili ne mogu, hoću li znati to sve ishendlati sama? Strah do straha, gomila velikih, ogromnih strahova koji su me paralizirali u pokretu. Jedino za što sam tada bila sigurna je da brak, odnos koji sam živjela nije bio moj život kakav sam si željela. Ni blizu.
Danas, svjesno promatram što mi je odluka o prekidu lošeg braka donijela. Izgradila me u jednu samostalnu zrelu ženu, a pinkica više nije pinkica.
A sada?
Pinkica je izrasla u prekrasnog, uspješnog i nadasve posloženog dječaka kojem je skoro 17, prepunog ambicije, želje i motiva da pokori svijet. Dječaka koji ima jasne ciljeve i vizije. Dječaka koji leti čvrstim i stabilnim krilima koje sam mu godinama podizala kad bi mu pala, kad bi se slomila jer znam i sama kako je to kad pokušavaš letjeti slomljenim krilom. Ne ide – za let ti trebaju oba, a ti imaš samo jedno. Nema veće sreće i uspjeha od naše djece, oni su odraz nas, svih naših uspjeha, neuspjeha, tuga i sreće.
Također, u mojih svega 40 i par, bolest jednog pa drugog roditelja, potom smrt jednog pa drugog roditelja, je bilo nešto za što sam bila sigurna da neću preživjeti. Tu bol koja razara, tu neizvjesnost. To prihvaćanje smrti i suočavanje da smo svi na ovom svijetu tek prolazni, da smo tu ustvari tek malo… To je za mene bilo nešto je bilo ipak previše. Danas, kako su prošle godine i od toga, pitam se kako sam preživjela, kako to čovjek sve preživi?
Izgleda, da smo jači nego što mislimo, da možemo podnijeti više nego što možemo i sanjati da možemo. Goleme snage su u nama koje kao da se aktiviraju onda kad nam je najteže, najbolnije, kad smo najjadniji.
I svi smo mi negdje za sebe kraljevi, kraljice, troglavi zmajevi ili zmajice koji koračamo trnovitim stazama prema životu koji želimo živjeti. Neki brže, neki sporije ali idu, kreću se… Jebote, ljudi se bore, snalaze, žele neki bolji i drugačiji život…
Nema čekanja!
Najtužniji su mi oni prestrašeni koji samo stoje i promatraju život čekajući – nešto. Čekajući nekog da napravi nešto umjesto njih, za njih, samo da oni ne moraju. Razumijem ih jer sam i sama nekad bila takva, jer sam puštala da mi strahovi kreiraju život a ne ja sama sebi. I nije to lako, ali promjene nisu niti nemoguće.
Rekla bih, dovoljno je željeti, sanjati, maštati, ići prema svom cilju – dah po dah, dan po dan i naravno, potrebno je i imati muda tamo gdje obično muda nemamo… Put do života kakvog želimo živjeti često nije lak ali isto tako nije ni nemoguć. Uvijek vrijedi pokušati, ne od sutra, ne od ponedjeljka – krenuti od danas, krenuti od sada…isplati se!
