Oni su obitelj Perović: majka Tijana, otac Davor i njihov ponos – djeca Paola i i Josip. Žive i rade na otoku Susku, u svjetioniku starom 136 godina, a mališani su dvoje su od svega troje učenika na cijelom otoku. Perovići su užurbanost i buku grada zamijenili životom u prirodi i uživaju u svakom trenu. I znate što – voljeli bismo biti na njihovom mjestu.
Stoga smo porazgovarali s Tijanom o tome kako i zašto su se odlučili na ovako veliku životnu promjenu.
“Suprug od malih nogu zaljubljenik u otok. Što je bio stariji to ga je sve više vukla ta jednostavnost prirode. Ja sam došla prvi put s njim na Susak prije 15 godina i tada me preplavio osjećaj mira koji nisam nigdje drugdje osjetila. Često smo pričali i maštali kako bi bilo ostati, sve do jednog proljeća prije 8 godina kada smo se pogledali na plaži i jednostavno znali – to moramo napraviti! Više ništa nije bilo bitno tog trena. Djeca su bila presretna, iako su bili jako mali, a njih je najviše veselila pomisao da ćemo svi stalno biti skupa”, kaže nam.
Koja je razlika u odgoju djece u ovakvom okruženju, u usporedbi s gradom?
Neusporedivo, kao da živimo na dvije različite planete. Promatrajući naše djetinjstvo u gradu i po pričama prijatelja koji imaju djecu uzrasta sličnog našima, stvari u gradu idu samo nagore, u nedostatku vremena ljudi nisu niti svjesni koliko malo vremena provode sa svojom djecom. Čast izuzecima. Mene su uvijek fascinirale žene, majke koje su bile posvećene svojim obiteljima i njihovim potrebama. Uvijek sam se divila onim obiteljima kod kojih, na prvu, osjetite tu neku nevidljivu toplinu, povezanost. To su one obitelji koje se podržavaju i vole u svim životnim okolnostima. Da bi to bilo izvedivo, odlučili smo se na ovakav način života jer u dobi kojoj su djeca bila, mi smo im kao roditelji bili najpotrebniji.
Naše vrijeme i naša pažnja je bila potpuno usmjerena na to da im pružimo mogućnost odrastati u puno prirodnijim uvjetima nego što je grad. U gradu ste stalno pod nekakvom vrstom stresa, htjeli vi to ili ne, pa čak i kad radite posao koji volite i još ste pritom roditelj male djece. Jednako tako vaš stres utječe i na djetetov zdrav razvoj. Mogla bih vam satima nabrajati prednosti odgoja i vremena koje kvalitetno možeš posvetiti djeci živeći u manjoj sredini. Ali, to je samo moje osobno gledište, znam da isto tako postoje ljudi koji možda nisu dovoljno kreativni ili motivirani, koji bez svih popratnih sadržaja koje grad nudi jednostavno ne bi mogli. Naravno da, kao i u svakoj obitelji, postoje i kod nas neke sitne nesuglasice. Ali, to su sitnice koje nas, na kraju krajeva, čine drugačijima. Poštujemo se uzajamno, a to je ono najbitnije što jedna zdrava obitelj treba. Prije svega poštovanje, malo ludosti, puno ljubavi i smijeha. To vam je nekako moja formula zdrave obitelji.
Život u svjetioniku… je li to ispunjenje sna svakog djeteta?
Ja mislim da je. Iako je najvažnija stavka za ovakav način života, a to uvijek volim naglasiti, da morate voljeti samoću. Iako sam ja rijetko sama jer, ako nisu djeca i suprug tu, onda mi naša životinjska družina pravi društvo, a hvala Bogu imamo ih puno. Zna mi se ponekad dogoditi da i po 20 dana uopće ne odem do sela, dakle 24 sata sam u svjetioniku i oko njega, ali niti jednu sekundu provedenog vremena ne žalim, čak i uživam svim svojim srcem.
Onda se spustim među ljude i svi su mi super. Ne slušam tračeve i probleme s kojim se većina nosi, tako da jednostavno mogu uživati u potpunosti kroz dan. Jer, kad živiš na ovakvom mjestu, svaki dan je blagoslovljen i ispunjen prirodnim ljepotama.
Što vam najviše nedostaje od “starog” života?
Realno, ništa. Ali, kako smo svi mi ljudi od krvi i mesa i jednostavno je u nama potreba za olakšavanjem svakodnevnog života, možda jedino neki dobar restoran, koji bi me oslobodio svakodnevnog smišljanja jelovnika pa tu i tamo skuhao, zamijenio me u pripremi hrane.
Jeste li još aktivni na društvenim mrežama? Dozvoljavate li djeci korištenje interneta?
Jesmo, čak možda i više nego u gradu. Prve godine kada smo ostali živjeti na otoku, željela sam zabilježiti svaki trenutak novog života. S obzirom na to da imamo djelatnost koja nas veže da svako ljeto provodima puno vremena na plaži, otvorila sam Facebook stranicu pod nazivom Susak life on beach, kao dnevnik uspomena…
Brzo nakon otvaranja sam shvatila da postoji puno zaljubljenika i ljudi koji jednostavno vole otok, a nemaju mogućnost biti na njemu te im je naša stranica bila prozor u svakodnevna zbivanja. Stranicu smo preimenovali u Susak life i danas ona ima preko 7 tisuća pratitelja. Djeci je isto dozvoljeno koristiti internet jer nam je to prozor u svijet, ali ciljano i kontrolirano iskorištavamo internet za znanje i ono što nam je potrebno.
Kakve igre su im najdraže?
Josip jako voli istraživati, tako da se trudimo što je više moguće vremena provoditi u prirodi, tražimo tajna mjesta, gradimo kućice od trstike i naplavina, vozimo bicikl po Susku… Imamo i dosta životinja: 3 psa, 3 mačke, 2 papagaja i zamorca, tako da dosta vremena odlazi i na njihove potrebe, ali nama je to sve igra. Paola ne uživa toliko kao Josip u prirodi, iako voli duge šetnje, ali draže su joj statične igre, crtanje, zatim šminkanje, kreiranje mode…
Voli i košarku, a najnovija aktivnost za koju je baš zagrizla je box, svaki dan odradi trening s tatom. Ostalo nam je puno sportskih rekvizita s obzirom na to da smo prije preseljenja imali fitness klub, tako da je i sport ostao kao nešto u čemu svi zajedno uživamo.
Kako vam je organiziran dan? Imate li sada više vremena za stvari koje volite?
Ujutro dok su djeca u školi ja odradim trening, čistim i pospremam kuću, pripremam ručak tako da do 13 h kad dođu iz škole sve bude lijepo i spremno, da bi ostatak dana mogli uživati. Suprug isto kroz jutro obavlja svoje svjetioničarske dužnosti da se popodne možemo kvalitetno posvetiti nama kao obitelji. Poslije škole nam je dakle ručak, zatim odmorko, rješavanje školskih obaveza ako ih ima, šetnja sa psima, sport i predvečer svatko ima oko 2 sata da radi baš što želi. Naravno da imamo više vremena za sve što poželimo, samo je bitna dobra organizacija.
Čime se vi i suprug bavite?
Suprug je djelatnik firme Plovput koja se bavi održavanjem pomorske signalizacije i održavanjem objekta pa najviše svog vremena posvećuje poslu svjetioničara i obavezama koje one nose. Objekt u kojem živimo star je 136 godina pa tu uvijek imate nešto za raditi, popravljati ili renovirati. On se pronašao jako u tom poslu i to je ono nešto što ga čini mirnim i zadovoljnim, a s obzirom na to da je dosta nemirnog duha još svašta nešto uz to radi.
Ja sam uglavnom, od kad smo na otoku, odrađivala samo sezonski posao po ljeti no, kako su djeca sada sve veća i samostalnija, trenutno pokušavam plasirati na tržište jedan brend vezan za novu vrstu frizura. Zapravo, to je jedan od mojih hobija koji primjenjujem već godinama na sebi, a potražnja za tim raste. Eto, vidjet ću kuda će me to odvesti. Bavim se još i crtanjem, pisanjem, meditiram, čitam…. a od zajedničkih hobija najviše uživamo u pecanju i dugim šetnjama po otoku.
Što biste preporučili ljudima koji se žele maknuti iz grada?
Da svakako to naprave! Život je divno putovanje, ako mu to dopustite. Osjećaj koji je u vama i koji vas vodi kroz život uvijek treba slušati, koliko god drugi bili protiv vas. Nitko ne nosi vaše cipele i nitko ne prolazi vaš životni put, koji je za svakog čovjeka jedinstven. Ljudi moraju više početi vjerovati u sebe, svoje osjećaje i ono što ih pokreće. Vjera je ključna u ostvarivanju vaših snova. Upornost i hrabrost… Nitko od nas ne može točno znati što nas čeka sutra, prekosutra, za mjesec dana ili godinu, ali svojim pozitivnim mislima možete utjecati na ostvarenje svojih želja i jednostavno im se prepustiti na tom putovanju.
Naravno da putovanje nije uvijek baš onakvo kakvo smo zamislili, ali sve što vam se događa na putu je samo cijena kojom dolazite do cilja. Najljepše od svega je to što gradite život na iskustvu koje ste sami željeli i odabrali pa volim reći da su i loša iskustva škola koja nas nešto nauči. Svaki čovjek je svijet za sebe i ako to tako prihvatite onda vas više ništa ne može prekinuti u izgradnji vašeg vlastitog svijeta. Kad bi ljudi imali barem malo više zadovoljstva sami sa sobom, ovaj svijet bi bio puno ugodnije mjesto za život, ali pritom ne mislim na nikakva materijalna zadovoljstva.
Zanimljivu priču o životu obitelji Perović na otoku Susku pogledajte u dokumentarnom serijalu Zov divljine na HRT1 i to u posljednjoj epizodi 19. prosinca u 20:45
