Svaka soba ima vrata. Kroz vrata se ulazi, isto tako, kroz ista vrata se i izlazi.
Zašto pišem soba, a ne prostorija?
Zato što je soba nešto intimno, nešto privatno, nešto naše, nešto moje. U naše sobe nema svatko i uvijek pristup. Za ući u nečiju sobu, to treba zaslužiti.
Upravo tako gledam i na svoj život. Moj život je jedna velika soba!
Moja soba
Nekad sam u svoju sobu puštala svakoga. Svi su dobrodošli, samo neka je živo i veselo. Neka je šareno, neka je smijeha… Soba je često bila dupkom puna svakakvih ljudi, svakakvih energija, maski, lica – ma svega! I kad više nije stalo, ja bih nagurala još malo…
Danas je moja soba je više prazna nego puna. Konačno diše, zdrava energija njome kola, vrata se sve rjeđe i opreznije otvaraju. Jedva se odškrinu, samo da povirim tko kucka – čisto iz znatiželje! Na neka kucanja se pravim da me nema doma. Ima i toga.
Vrata moje sobe na ulasku nisu nikad bila zaključana, dapače, bila su širom otvorena za sve. Jedino što je ostalo isto u onoj sobi, nekad i u ovoj sada, je to da se vrata na izlasku nisu nikad zaključavala. Svatko tko je ušao u moju životnu sobu, mogao je izaći upravo onda kada je htio, bez objašnjenja, bez pitanja, bez težina… Na put bez povratka.
Moljenje, trčanje – nije moja opcija
Rijetko kad sam bila netko tko trči za ljudima, netko tko moli, preklinje za društvo, vuče za rukav… Danas to više uopće nisam, moljenje, trčanje – to nije moja opcija. Danas, kad mi netko ode iz života. više niti ne osjećam onu ljudsku prirodnu žal. Za tuđe odlaske uvijek si nekako nađem racionalna objašnjenja.
Dobri smo si dok jesmo, dok imamo iste ciljeve, zajedničke interese, dok nas dijele iste ideje ili bar sličan pogled na svijet. Dobri smo si dok se možemo razumjeti, prihvatiti i tolerirati naše različitosti. Dobri smo si dok ne škodimo jedni drugima, dok si ne nanosimo bol – svjesno ili nesvjesno. Kad odnos iz ugode počne prelaziti u sve veću neugodu ljudi ponekad odlaze, distanciraju se – i to je sasvim u redu. Ako ne možemo na lijepo, s poštovanjem i međusobnim uvažavanjem, ne moramo nikako, put bez povratka.
To nije ljubav
Ljudi često iz vlastitih strahova mole, ostaju u lošim i toksičnim odnosima, toleriraju svašta i svakog. Nazivaju ljubavlju ono što ljubav nije. Nazivaju prijateljstvom ono što prijateljstvo nije. „Sretni i zadovoljni“ komadićima pažnje koje im netko baci kao psu kost. „Razumiju“ tuđe stalne i bolne dolaske i odlaske, suluda i divlja šaranja po njihovim životima.
Jednom kad shvatiš da sve u životu ima svoj rok trajanja, kao i mlijeko u tetrapaku, bude ti lakše. Jednom kad shvatiš, kako se ono kaže – ne valja ni kad te žuljaju cipele, a kamoli ljudi – bude ti lakše. Jednom kad shvatiš da nikog i ništa ne možeš u svom životu zadržati na silu – opet ti bude lakše.
Ponekad u rijetkim, ali žešćim diskusijama s bliskim mi ljudima znam reći: moja soba ima vrata. Na tim vratima je kvaka, ako ti nešto ne paše u mojoj sobi, fino spustiš kvaku, izađeš kroz vrata kroz koja si i jednom ušao. Samo te molim – zalupi vrata za sobom da ja ne moram ustajati! Odabrao si put bez povratka.
Kratko, jasno i jednostavno, bez puno priče, objašnjavanja i nikakvog nagovaranja. Čemu ako znaš da je život tok – jedni ti ljudi dolaze u život, drugi iz njega i odlaze. Neki su nam učitelji, neke mi podučimo i tako u krug…
