Budim se jutros umorna, umorna da ne mogu biti umornija a trebala bih biti odmorna.
Prvi alarm – ništa, drugi alarm – ništa, treći alarm – hajde, skupim aman toliko snage da ugasim onaj živčano piskutavi zvuk na mobitelu koji mi žestoko para mozak rano ujutro. To je onaj zvuk koji mrzim, zvuk koji svi mrzimo jer nas automatski asocira da nešto moramo.
Ležim tako u krevetu dok mi kroz glavu lete misli kako sve ovo nije dobro – legnem umorna, ustanem umorna, letimično mi kroz glavu prolazi kratka površna analiza mog umora. Razmišljam gdje li se toliko crpim, kud mi ode ta moja silna energija, kome li sam ju poklonila. Iskreno, ništa bitno mi ne pada na pamet, nitko bitan mi ne pada na pamet. Bogu hvala, moj život je konačno otišao u manju brzinu, ponekad vozim i u leru – konačno malo mira i spokoja, a ja opet umorna, iscrpljena, vučem se kao paučina po kući.
Razmišljate li ikad od čega ste vi najviše umorni u životu?
Ja razmišljam. Često. O svom umoru najviše razmišljam kad mi voda dođe do nosa. Kad osjetim da sam vezana i da se sve teže koprcam sama sa sobom. To mi je znak. To je moj alarm. Jasna poruka: daješ se drugima više nego sebi. Ulaziš u crvenu zonu.
Jeste li to osvijestili kod sebe? Primjećujete li taj unutarnji, psihički umor?
Nije to onaj zdravi umor – kad znaš od čega si iscrpljen, kad si umoran od fizičkog rada, od konkretnog napora. Ovo je onaj podmukli umor koji se godinama tiho taloži u nama poput prašine. Tu je, samo ga često ne vidimo. A kad se malo bolje zagledaš – vidiš da ga ima poprilično.
Nataložio se jer onu policu duše, onu zabačenu policu nas samih, očito nikad nismo prebrisali.
Umor od prilagođavanja, šutnje i nepostojanja granica
To je onaj svima dobro poznati umor koji se skuplja godinama – od stalnog prilagođavanja drugima. Umor od famozne „šuti radi mira u kući“. Umor od prešućivanja, od pomicanja vlastitih granica ili od toga da ih uopće nema. Umor od kupovanja ljubavi, od šutnje, od stalnog traženja opravdanja za tuđe postupke.
Tražili smo opravdanja za tuđe loše ponašanje, dok smo istovremeno sami sebi kopali jamu u koju smo kasnije i upali. Nevjerojatno je koliko često, sasvim nesvjesno, sami sebe ne volimo. Koliko često sami sebi pucamo u koljeno.
Ne volimo se jer smo se usput naučili stavljati na zadnje mjesto. Jer je uvijek bilo važnije da je netko drugi dobro, a nama – kako bude. Bitno je bilo da je mir u kući, da nema trzavica, da se ne talasa. A sebe ćemo – kasnije. Samo što to kasnije često nikad ne dođe.
I tako se, malo-pomalo, potrošiš. A da toga nisi ni svjesna.
Zašto mi je umor postao saveznik
I onda dođe rezultat svega tog davanja – umor. Onaj težak, sumoran, ljepljivi umor. Grozan osjećaj kad si prazan i isisan, a ne znaš ni od koga ni od čega. Samo znaš da nešto nije u redu. Osjećaš da to nisi ti. Da si se negdje putem izgubila.
Godinama sam samu sebe uvjeravala da sam jaka. Da mogu još malo. Danas znam – nisam bila jaka, bila sam naviknuta. Naviknuta na premalo. Naviknuta na tišinu. Naviknuta na to da se moje granice prelaze kao da ne postoje. Naviknuta da se bezuvjetno dajem, a zauzvrat ne dobivam ništa.
Navikla sam se – kako se u narodu kaže – kao magarac na batine.
Zato ovaj moj umor ne doživljavam kao neprijatelja. Dapače. On mi je postao najiskreniji prijatelj.
Zašto?
Zato što je jedini koji mi još iskreno govori. Koji me tjera da stanem. Da se pogledam bez uljepšavanja. Da se zapitam kome se još uvijek dajem, a od koga se ništa ne vraća. Tjera me da priznam da nisam iscrpljena od života, nego od načina na koji sam ga živjela.
Moj umor je moj crveni alarm. Alarm koji zvoni na buđenje i jasno kaže: moraš nešto promijeniti.
I iako mrzim zvuk alarma, ovaj poziv volim. Jer me poziva da budem bolja prema sebi. Da si dam. Da si ugodim. Da zastanem i iskreno se zapitam – hoću li i dalje ovako ili je vrijeme za promjene?
Odgovor je jasan. Vrijeme je za promjene. Zato nemoj gubiti vrijeme. Daj sebi koliko ti treba. Jer svijet je okrutan. Vrijeme je okrutno. Ljudi često uzmu ono što im treba, a rijetko su spremni nešto stvarno dati zauzvrat.
A ti – konačno počni biti na svojoj strani.