Uživate li i vi u babljem ljetu?

Uživam u posljednjim trenucima babljeg ljeta.

Još su večeri dovoljno tople da se može nesmetano guštati sjedeći na terasi, bez obzira na malo povjetarca još uvijek je dovoljno toplo. Ustvari, tek je sada ugodno.

Često ljeti imam neke svoje male svakodnevne rituale prije spavanja. Jedan od njih je da dan uvijek nekako isto. Završavam dan čašom dobrog crnog vina sjedeći sama na svojoj terasi, u svojoj maloj oazi mira i tišine ispod još uvijek zelene vinove loze, pa tako i večeras.

Sjedim sama ispod vinove loze stare svega nekoliko godina ali ipak dovoljno stare i guste da mi radi hlad danju. Noge su mi lagano naslonjene na stol, ispred mene fina damska čaša kvalitetnog crnog vina i mrkla noć svuda oko mene.
Sjedim sama s tom čašom i cigarom u ruci na blagom povjetarcu koji svako toliko lagano zapune, ugodno je, guštam, uživam u trenutku ovom sada dok mi srce ispunjava silna zahvalnost jer imam dom, jer imam svoju malu, zelenu oazu u kojoj sada uživam.

Ispunjava me zahvalnost na ovom trenutku koji je za mene jednostavno neprocjenjiv, neponovljiv, beskonačan. Moj savršeni trenutak mira i opuštanja.

Trenutak odmicanja od minulog dana trenutak odmicanja od lude i uvijek neke divlje i užurbane realnosti, vjerojatno zato i cijenim te sitne male trenutke uz čašu vina i opuštanja prije spavanja.

Sjedeći tako sama, često sam analizirati završeni dan, razmišljam što sam danas učinila, koji su mi planovi u nekoj bliskoj budućnosti, što želim, što planiram, razmišljam o tome što sam danas krivo učinila a što ispravno, jesam li negdje pogriješila, jesam li mogla nešto bolje ili sam opet negdje uspješno usrala motku… Da, samoća i tišina čine čuda. U tim trenucima često nešto novo spoznaš o sebi, o svijetu, o ljudima, o nečemu…I kad si sam sa sobom ima posla, u biti tada ima najviše posla…

Svi ti mali trenuci su ustvari neprocjenjivi, neponovljivi, naprosto ih obožavam i nekako ne bih ih mijenjala za ništa na svijetu. Na kraju krajeva ljepota života nije u nečem velikom već u bezbroj onih malih slatkih trenutaka kada smo sami sa sobom ispunjeni i sretni.

Eto, tako je meni večeras, u mojoj maloj zelenoj i tihoj oazi u jednom ludom gradu koji još uvijek ne spava a možda bi i trebao, nije mala ura – kako bi se reklo…

Zelena oaza u jednom gradu, čaša crnog dobrog vina, lagani povjetarac, ja sama sa sobom i svijet je moj…