Kažu da je za sreću je potrebno malo. Sreća je u malim, sitnim trenucima, stvarima, malim ljudima i našim malim životima.
Kad na tren zaboraviš sve ovo gore, kad postaneš vrlo nezahvalan prema životu, često život kao da ti smjesti scenarij da se probudiš, progledaš, uvidiš da si ustvari vrlo sretan.
Iza mene je prekrasan vikend u divnoj nam Istri, našoj maloj Toscani.
Istra mi je oduvijek nekako u srcu, blizu mi je pa se često mogu provozati u neko malo istarsko selo na popodnevnu čašu vina i uživati u blagodatima prirode. Istra mi je posebno draga, jer ima dušu. Ima priču koja godi, prekrasnu šarenu prirodu, vinograde, maslinike, gradiće, ima to nešto što me ispunjava.
Ovo je bio vikend u kojem sam ponovno osvijestila kako je to biti sretna, ispunjena, kako je to biti punog srca. Opet sam osvijestila i kako je to biti zahvalna, jer imaš divne prijatelje oko sebe, jer si provela sate i sate u masliniku tresući i prebirući masline koje nam je dala priroda. Masline koje je nahranila škrta, istarska zemlja i toplo sunce.
Pohlepa
Često živimo tako površno i zaboravljamo kako je sve u prirodi povezano. Radi vlastite pohlepe i trčanja za materijalnim zaboravljamo kako smo mi svi kao ljudi povezani i kako jedni bez drugih stvarno ne možemo, baš isto kao i u prirodi – maslina bez zemlje, sunca i brige oko nje ne daje ploda, tako je i s nama ljudima.
Izgubiti se pa se naći
Svi se u životu pogubimo u moru vlastitih trka i često nedostižnih ciljeva. Nije problem izgubiti se – dogodi se. Bitno je opet se naći, spojiti sa samim sobom, sa svojom dušom. Istinski se napuniti za nove poduhvate jer svijet je često nemilosrdan, uzme te, isiše te, otme iz tebe i onaj zadnji atom snage samo da te zaustavi.
Zato su nam svima i potrebni mini trenuci u kojima se budimo, osvještavamo, zahvaljujemo na danu, na životu, suncu, ljudima, ma na svemu.
I nije to samo šuplja priča samo motivacijskih govornika, to je stvaran život koji smo stavili negdje po strani kao da je manje bitan a ustvari mislim da je jako bitan, ako ne i najbitniji.
Zahvalite životu
Stoga želim iskreno zahvaliti životu koji mi je složio jedan prekrasan vrlo radni vikend u dodiru s prirodom, vječitim ciklusom rađanja i odumiranja.
Vikendu provedenom s izuzetnim ljudima, istomišljenicima – ljudima koji žive za trenutak, za sada.
Da bi doživljaj bio potpun, tu je uvijek čaša dobrog crnog, istarskog vina, domaćeg pršuta i nešto sira dok sjedimo ispod stare smokve, umorni ali sretni, zadovoljni, ispunjeni. Vjerojatno svi mislimo isto: nema tih para koje mogu ovaj dan, ovaj tren platiti. Stvarno nema…
