U posljednje vrijeme se sve češće susrećem s pričama kako su slobodne žene u vezama sa zauzetim muškarcima. Kako je svijet već odavno izmakao kontroli, i sva su naša moguća i nemoguća ponašanja često postala vrlo toksična, ne mogu reći da se i dalje ne iznenadim. Čudim se, ali sve nekako manje i manje, kao da sam kapitulirala pred današnjim vremenom.
Što jedna slobodna, samosvjesna žena može raditi s muškarcem koji je zauzet? Koji je u vezi, braku? Što joj dotični može ponuditi, osim skrivene zadovoljštine ispod plahti? Možda negdje postoji ikakva šansa za nešto više, ljubavnu vezu, prekid njegovog braka i ulazak u novi s njom?!
Kakve su šanse?
Kolike su uopće šanse da muškarac napusti matičnu obitelj i krene u novi život s nekom novom ispočetka, dana po dan, korak po korak?
Letimično čitajući studije napravljene na tu temu, šansa da muškarac razvrgne brak su minimalne, skoro pa nikakve. Obično su žene te koje prve podignu ručnu, režu, prekidaju, kreću ispočetka gradeći neki svoj novi i sretniji svijet.
Naravno da postoje iznimke. No, u ovom slučaju, iznimke često postaju nepisano, ali i pak dobro utabanao pravilo života.
Prebirući po glavi, od svih muškaraca koje poznam, tko je bio u ljubavničkom odnosu itko je ostavio suprugu i krenuo dalje u novu priču? Nitko. Niti jedan!
Obično su takve priče trajale do momenta kad dotična dama počne tražiti nešto više, a On joj to više ne može dati.
I dalje ću se pitati zašto mnoge krasne žene, uspješne, samosvjesne u potrazi za ljubavi i srećom dopuste sebi završiti u zagrljaju zauzetog muškarca?
Zašto?
Realno, što može donijeti takav odnos osim gomilu boli, praznine, nezadovoljstva i na kraju suza. Da, upravo to. Suza. Jer, tko god da mi kaže da je takav odnos samo sex, je. Naravno da je, upravo tako počne – samo sexom, ali čisto je nemoguće, ako je odnos u kontinuitetu i vrlo čest, da se s jedne ili čak s obje strane s vremenom ne probude emocije.
Moraju, nismo roboti, ljudi smo. Bude ti ugodno, paše ti, godi ti, jednostavno traži još… Emocije su nešto što čovjek ne može kontrolirati – one se samo dogode, ponekad niti ne znaš da su tu, ali jesu. Prisutne su, kroz vrijeme to čovjek sam shvati.
Ili je muški mozak drugačiji? Mozak koji može odijeliti fiziku i kemiju. Iskreno, ne znam, meni kao ženi jedno bez drugog ne ide, dogodi se prije kasnije da se spoji fizika i kemija. Jedino logično.
Posebna?
Slušam priče bliskih mi žena koje su završile u odnosu sa zauzetim muškarcem i često osjećam to neko nadanje, vjeru da je Ona njemu posebna. Da će On upravo radi baš nje promijeniti svoj „savršeni“ svijet. Čujem u izgovorenim riječima tu neizgovorenu želju, nadu, a bojim se da će to biti sve samo ne tako.
Ne mogu im svoje mišljenje izreći na glas. Bojim se povrijediti ih, srušiti njihove ružičaste svjetove, mogu ih samo slušati i nadati se da će im se želje ispuniti.
Slušajući ih često razmišljam, ali zašto jebote? Zašto? Krasna si pametna žena, uspješna i samosvjesna i želiš si veliku obitelj i sretnu ljubav. Zašto letiš u naručje nekom s kim vjerojatno gubiš dane, mjesece pa na kraju često to budu i godine čekajući da se on mrdne iz svoje sive zone, a najčešće se nikad ne mrdne.
Zašto se zadovoljavaš njegovim bačenim komadićima „ljubavi“, slobodnim terminima između posla, djece, žene i inih obaveza, a možeš imati cijeli svijet?
Zašto jebote?