Connect with us

Hi, what are you looking for?

She.hrShe.hr

Suncokreti na oblacima

Žena koja ne šuti: Istina, laži i društvene maske

Zatvaramo oči pred očitim. Tražimo objašnjenja, opravdanja…

Ne malo puta kroz život sam osjetila zapanjujuće, ako ne i zgražajuće poglede, kad sam jasno i glasno, bez dlake na jeziku, iznosila stavove oko mog tada statusa same, slobodne i posve neovisne žene. Ne malo puta su me dotične „palile živu na lomači“, kao da smo u srednjem vijeku, samo zato što sam na glas izgovorila ili ono nešto što i same misle ili, jer su se našle u scenariju u kojem ne žele biti, a upravo su tamo – u ambisu svojih sranja koja više nisu došla do grla već lagano ulaze i u nos.

Osobno potonuće je više nego očigledno. Samo se još čekalo čudo da se zajednica spasi. A čuda, ako ga sami ne pokrenemo – najčešće nema!

Mazanje očiju

Mi žene, kad su odnosi u pitanju, kao da smo specijalisti za mazanje očiju jedna drugoj. Onako, fino, uvjerljivo se lažemo da na kraju i same povjerujemo u naše dobro iskreirane laži. Laži koje su nebrojeno puta ponovljene da ih živimo iz dana u dan…

Zatvaramo oči pred očitim. Tražimo objašnjenja, opravdanja… Trpamo ine bolne momente pod vlastiti tepih dok taj mučenik, tepih, jednog dana ne pukne i sva sranja nakupljena godinama izlete van poput onog klauna iz drvene kutije, koji nam se još na kraju i smije dok nas gleda u oči. Godinama često stvaramo predstave savršenih žena, prekrasnih muževa, divnih zajednica… I sve to za javnost jer što će ljudi reći ako nije savršeno.

Strašno.

Šiti i trpi!

Nisam izuzetak, i ja sam samo jedna mala žena koja je nekad davno živjela po tom sistemu. Odrasla sam u obitelji u kojoj su žene često znale reći: „Pa dobro je dok ne tuče?! Šuti, trpi, jedi govna…“

Je l’?

Pa još najbolje i da tuče, to bi baš bio jedan krasan životni scenarij. Kako da ne?! I nije to scenarij koji se igrao samo u vrijeme naših baka, naših mama. Takvih scenarija ima i danas i ne malo. Vrlo su živi i vrlo dobro se igraju – uvjerljivo, postali su vrlo sofisticirani kao i vrijeme u kojem živimo.

Često znam sama sa sobom prevrtati po glavi zašto si itko, bilo žena ili muškarac, dozvoljavaju biti ičiji otirač za noge? Zašto si dozvoljavamo ponižavanja, gorke uvrede, izgovorene teške riječi i još sve to pravdamo uvjeravajući se na onaj drugi nije tako mislilo?

Je, upravo to što je izgovoreno – baš se tako i mislilo. U protivnom ne bi ni bilo izgovoreno na glas.

Zašto tako olako toleriramo prevare, prelazimo preko njih uz uvjeravanje sebe da se dogodilo samo od sebe?

Također, uz uvjeravanja da je to danas sve normalno!

Nikako da prihvatimo da se ništa ne događa samo od sebe, kao ni ono famozno „jer se nekom omaklo“, kao, dogodilo se sasvim slučajno, pri tom zaboravljamo da je za svaki odnos pa i onaj preljubnički potrebno dvoje. Ne jedan, već dvoje! Preljub se ne događa jer je sve savršeno, već je popriličan alarm da je tu puno toga trulo i smrdljivo, a mi to ne vidimo ili ne želimo vidjeti.

Gledati u pod!?

Nažalost, sama sam svjesna činjenica da je kroz život često lakše ići spuštene glave, gledajući u pod, zatvarati oči pred onim očitim, praviti se da ništa nije, a ustvari je svašta. Kroz život, kako u odnosima tako i u svemu, ponekad je lakše ići linijom manjeg otpora. Ako pružiš otpor pa kreneš kopati po sebi, po njemu, po vama – iskopaš još svašta za što niti ne znaš. Kako onda dalje živjeti, s tim bolnim spoznajama? Kako tako ranjen povlačiti poteze dok ne znaš ni sam koje poteze povući od vlastitih strahova i nesigurnosti koji te guše i ne daju ti naprijed?

Ovako, kaže se, što manje znaš – to manje boli!

Nažalost.

Nažalost ili na moju sreću, nisam nikad bila niti ću ikad jedna koja živi po sistemu „što manje znaš – to manje boli“. Vjerujem u onu brutalnu iskrenost, međusobno poštovanje i životne igre otvorenih karata, bez laganja u oči, bez muljanja.

Jer, ako u zrelim godinama ne možemo skupiti muda i priznati prvo sami sebi, a potom i partneru, da smo zasrali, da nam je žao, da smo pogriješili, ma čemu sve onda?

Zato sam si svojevremeno odabrala samotan život. Život bez partnera, jer ako ne možemo biti ljudi jedan prema drugom, onda ne moramo biti ništa.

Jer, ili ću ispravno, po srcu, savjesti ili neću nikako, niti lagati sebe, a još manje onog pored sebe…

A što će reći ljudi?

Ah, ljudi k’o ljudi uvijek imaju nešto za reći i kad ih pitaš a još više imaju za reći kad ih baš ništa ne pitaš – oduvijek bilo i zauvijek će biti, ali, koga briga za ljude, da imaju svoje živote ne bi se bavili tuđim!

Written By

Duh i tijelo

Tema važnosti šutnje postaje sve značajnija u psihologiji i međuljudskim odnosima.

Duh i tijelo

Žalosno je zapravo kakvim lažima se svakodnevno hranimo, a koje nas nepotrebno koče jer mislimo da moramo biti u nekim "normalnim" okvirima.

Suncokreti na oblacima

Život bez društvenih mreža postao je gotovo i nezamisliv. Imala sam nekoliko pokušaja micanja od tog đavoljeg posla, ali ne da ti vrijeme, ne...

Suncokreti na oblacima

Kako prijeći prema neiskrenosti nekog svog, nekog dragog, nekog samo našeg? Oprostiti? Dalje vjerovati? Može li se ostati u takvom, lažnom odnosu?

Advertisement

Impressum


Medijski mali servis j.d.o.o. Sva prava pridržana.