Bezgranična ljubav ljubimaca

Moje djetinjstvo kao i kasnije odrastanje obilježili su moji kućni ljubimci, bilo je tu svega, od mačaka, pa onda psi raznih sorta, ribice – počevši od zlatnih, pa onda do tropskih, od živorotka do oskara i pirana.Pa, ribice u vanjskim bazenima, hrčci i naravno nezaobilazni kućni ljubimci tipa: paukovi, gušteri, stonoge pa čak i macaklini. Sve je to bilo nekad dio mog života.

Jednostavno, odrastanjem život te odvede u neki drugi smjer i počneš imati sve manje kućnih ljubimaca, jer ponekad nemaš vremena niti za sebe, a kamoli za još jedno malo biće koje ima svoje potrebe i treba te.
Od svih životinja jedino mi je ostala moja mačka. Mačka je jedna stara i fina gospođa koja je kod mene nekih 10 godina. Ona spava s nama, njoj je sve dopušteno, ona se brine da u stan ne uđu oni mali poljski miševi, ona se brine da potamani sve guštere oko kuće…Ona je kraljica, fina, otmjena i nadasve odana svom domu i ukućanima. Došla je kod mene kao beba koja je tada bila veličine mog dlana, udario ju je auto i zavukla se u obližnji grm. Sjećam se da sam je danima pokušala izvući iz grma kako bih je spasila, ali bezuspješno, dok jedan dan nije nasjela na miris pašete. Tako sam je uhvatila i tako je ostala kod mene. Iskreno, ne bih je nikad nikom dala, bez obzira na to što mi je izgrebala sve stolice, bez obzira na to što mi je uništila kauč i bez obzira na to što me svako jutro budi tako da mi grize nožni palac ako ne ustanem na zvuk budilice.

Na mom portunu već godinama stoji ploča “Čuvaj se psa”, iako psa već nema godinama, ali hajde, nikom ne smeta, nek stoji, a ima i nekog bar psihološkog efekta. Međutim, prije nekog vremena zaista sam se zapitala, pa dobro, zašto ne pas? Zašto ne opet uzeti jednog malog psa?

Puno sam razmišljala o tome, uzeti li psa ili ne uzeti. Razmišljala sam, razgovarala sam s drugim ljudima o toj temi, informirala sam se a sve to samo iz jednog razloga jer ni sam nisam bila sigurna što učiniti obzirom da živim život kakav živim. Život u 7 brzini, svaki dan, od ponedjeljka do petka i često nemam vremena niti za sebe, a kamoli za još jedno malo stvorenje koje traži svoje.

 

kittens-555822_1280

Mišljenja okoline oko uzimanja psa bila su zaista podijeljena. Neki su mi govorili: ma uzmi si psa, to ti je super. Drugi su mi govorili: ma nemoj, što će ti još i pas pored svega, pa znaš li ti koja je to obaveza i briga….
Znam, da je uzimanje psa obaveza i briga, ali realno, što ti u životu nije obaveza, pa nekako imam osjećaj da čim se rodiš već ti se spontano kače obaveze. Moraš u vrtić, te kasnije moraš u školu, te moraš ovo, te moraš ono, sve nešto moraš i sve neke obaveze. Još su teže situacije ako to u svojoj glavi zaista prihvatiš kao “obaveze”, nekako sam si svoj mozak drugačije programirala pa onda živim život kao da i nemam obaveza, a imam ih svakodnevno. Kako? Jednostavno, samo to sve što moram ne gledam kao neku tešku obavezu, već kao nešto u čemu se trudim uživati i naći nešto dobro i zanimljivo.

Tako sam i nekako odlučila uzeti jednog malog štenca. Uzela sam štenca mješanca jer znam da su azili prepuni malih napuštenih duša koje zaslužuju bolji život, sretniji život, toplinu i ljubav. Iskreno, prvih nekoliko mjeseci zaista je bilo svašta.

Stan popišan ujutro nakon noći jer je beba i nema još uvijek dovoljno velik mjehur koji može zadržati mokraću cijelu noć. Dođeš s posla mrtav umoran, a prvo kad otvoriš vrata dočeka te miris pišaline i svježe kakice. Uglavnom, tih prvih nekoliko mjeseci potrošila sam litre i litre Domestosa i znam u šali reći da pločice nisu nikad bile čišće. Močo je radio valjda 24 sata dnevno.

dog, pas

Zaigrana beba koja, puna energije i ne zna što će sama sa sobom se namjerila na staru kraljicu mačku kojoj je samo do jela i spavanja. Naravno, tada nastaje lom i makljaža po kući kao u nekom crtanom filmu.
Naravno, da ne moram niti spominjati sve pokradene papuče, izgrizene tenisice, kroksice koje sam tražila po vrtu. Ne moram niti spominjati draži nekad pomno uređenog vrta, sada prekopanog na sto strana, ali iskreno – nema veze.

Zašto nema veze? Nema veze jer su omjer štete, neprospavanih noći, ispišanog poda, izrovanog vrta, fotelje pune dlaka i onog što to štene pruže – nemjerljivi. Ljubav i odanost koju ti može pružiti štene je skoro pa beskonačna. Ona sreća i veselje i skakanje kad dođeš kući nakon posla je nešto što je ne samo prekrasno, nego toliko toplo i prepuno ljubavi. Onaj tužni pogled u očima kad sjedi pored tebe i gledajući samo čeka da je pozoveš na kauč pored sebe, samo da ti bude blizu, to je ono nešto što je nemjerljivo.

Gospođica je došla u moj dom u prosincu prošle godine i do sada nije mi žao niti jednog trenutka što je s nama. Toliko bezuvjetne ljubavi, toliko sreće i topline, toliko emocija može ti pružiti samo pas i nije uzalud ona rečenica da je pas najbolji čovjekov prijatelj.

Svu onu štetu koju je do sada napravila, i sve one dišpete koje mi skoro pa svakodnevno slaže – zaboravim, jer, ponavljam, omjer onoga što daje naspram onoga što uzima je apsolutno nemjerljiv… Te male cape i onaj tužni pogled zaista je promijenio život moje cijele obitelji i čak oni moji najveći protivnici uzimanja psa sad su njeni najveći obožavatelji.

A mačka? Mačka kao da je nekako prihvatila da imamo novog člana obitelji i kao da više ne reagira na štene baš previše, ali svejedno ponekad zapuše i zaprijeti capom u smjeru nečije njuškice čisto onako da se ipak zna tko je kraljica u kući…