Drama Queen: Bože, uzmi ciglu…

I baš sam se prošli put, eto vraga, dotakla demografske politike, a uopće nisam znala da će ovaj vikend jedni hodati za život, a drugi za slobodu, a treći će hodočastiti na Bleiburg.

Moj djeda je preživo Križni put. Nije da se time hvalim. Preživo ga je, a od nas nikada nije napravio Velike Hrvate. Domoljube. Nije nikada niti pričao nešto previše o tome. Sve nas je učio toleranciji, poštenju i skromnosti. Jedina poruka koju smo od njega ikada mogli čuti je kako je rat najveća glupost, na kojoj god strani da jeste, i da se molimo Bogu da se nikada ne ponovi. Umro je čekajući kraj svog trećega rata, odmahujući rukom i znajući da u svakom ratu sirotinja postane još veća sirotinja, a obogate se neki čudni ljudi.

Poučena njegovim primjerom, ja ne hodam u kolonama. Kolone su opasne. Ne hodam u kolonama za život, ni za slobodu, ni za jednakopravnost. Naučena sam da svi imamo pravo živjeti po svojoj savjesti. Naučena sam da smo svi isti pred licem Božjim i da ljudi štuju Boga na različite načine. Nikad mi ništa nije bilo zabranjeno, čak nisam imala ni zabrane izlaska ili određen točan sat kada bih se trebala vratiti kući, slobodna donijeti vlastitu odliku i nositi se s njenim posljedicama!

Naučena sam da ne mrzim nikoga i da nikoga ne poželim ubiti, što je jako teško gledajući sve debile koji koračaju zemljom. Ali, utješim se i zavičem: “Oprosti im, ne znaju što čine“. Kao prava grešnica priznam i da kažem: „Bože, uzmi ciglu…“

Bog i tako sve vidi i sve zna, pa nije potrebno glumiti…

Ne pogađaju me osobito kritike upućene meni, mom radu i trudu, ali me ipak zasvrbjelo par konstatacija i pitanja prošli tjedan. Ipak sam ja samo grešni čovjek. Prva tema je upitnost moje vjere, a drugo je (ne)jalovost moje maternice.

Upravo oni koji se svojom vjerom najviše busaju u prsa su oni koji su najisključiviji i najbezobrazniji u svojim pitanjima i zaključcima. Mislim da je vjera intimna stvar svakoga pojedinca i poštujem svačiji izbor, pa i izbor ateizma kao neke opcije i ne volim ničije propovijedi. Jednako tako mislim i o odlukama o osjemenjivanju maternice ili abortusu, s naglaskom da abortus nije kontracepcija i da nam svakako nedostaje seksualne edukacije.

Mislite li doista da sam Bog nema pametnijeg posla nego se baviti tamo nekim Hrvatima, izabranim pukom, velikim paćenicima? Mislim da smo i Bogu dosadili. Isto tako, mislite li da Djevica Marija, Kraljica Hrvata, nema pametnijeg posla nego – pored svih ratova, gladi, bolesti, silovanja i nepravde po cijelome svijetu – s osobitom naklonošću gledati na nas Hrvate i svaki dan nam slati poruke? Baš smo zaslužili? Baš voli nas, jedan mali, jadni, patetični, paćenički narod koji je pokrao sam sebe? Koji se ni oko čega nikada ne može dogovoriti, kojem su nepotizam, mito, korupcija normalni da normalniji ne mogu biti? Narod koji se ljuti na Kineze koji, gle velikog, istinskog, hrvatskog čuda, u rokovima završavaju ugovorene radove i ne ispijaju kavu ujutro, u podne i predvečer!

Toliko sam puta pisala o tome kako je Hrvatima normalno samo nenormalno, da me ni ne čude reakcije ugostitelja koji su ožalošćeni činjenicom da Kinezi samo rade. Rade, šute i ne troše, a mi ne znamo premjeriti je li nešto 120 četvornih metara ili 320, kao i što ne znamo koliko je točno onih 20 obdarenih, potentnih, hrvatskih centimetara. Hrvati će tako imati most, izgrađen u roku, koji ne vodi nikud! Da vam sad ne pričam kako ćemo morati vratiti Europskoj uniji sav novac koji je dobiven za izgradnju mosta, ako konačno ne „sredimo“ javni natječaj i ceste ne niknu do 2022.

Ono što je najvažnije u hrvatskom društvu, ili u čemu će se Hrvati morati naučiti, je to da se ne diraju tuđe vjere, da ne se ne diraju tuđe maternice, te se ne broji uzaludno prosipanje sperme. (A drkaroša, hvala Bogu, imamo napretek.)

Neslaganje s pojedinim stavovima pojedinaca ili cijele katoličke Crkve, ne znači da ste izgubljeni u vremenu i prostoru. Ne odlazak u vjersku instituciju, koja god ona bila, ne znači da se svako jutro taj netko ne zahvali Bogu/Alahu/Jahvi ili čemu god.

Koliko puta zaboravimo da je sam Isus molio u pustinji i što je propovijedao o rušenju Hrama, dok iz proračuna izdvajamo oko 720 milijuna kuna godišnje za Crkvu. Zamislite što bi tih 720 milijuna kuna učinilo našoj demografskoj politici?

I ne razumijem zašto bi ičije iskreno „hvala“ na livadi bilo manje vrijedno od lizanja pozlaćenog oltara?