Ljudi su čudna bića. Pse razumijem, razumijem čak i mačke iako ih ne volim pretjerano… Voljela sam kao dijete i ptice… Naš Ćićo je cijele dane pjevao u svojoj krletki, špricao, prljao, smrdio i prosipao hranu, ali brat i ja smo ga ludo voljeli… Imao je svoje počasno mjesto u našem domu. Čistili smo ga bez imalo gađenja…
Već smo bili veliki, na fakultetu, kada je brat došao s Terom. Izgledala je poput malog štakorčića, sitna, slaba, nemoćna… Na kraju smo svi obožavali tu razmaženu, divlju terijerku. Moja draga majka ju je nosila na rukama, besramno mazila, hranila i pazila… Dopuštala joj je ono, što nama ne bi nikada dopustila dok smo bili mali, mogla se penjati, skakati i trčati po cijeloj kući, naganjati loptu – bez posljedica! S druge strane, nekad mi se činilo da ta divlja, a opet tako krasna terijerka čita moje misli, osjeti me. Tu odanost rijetko sam doživjela kod ljudi…
Čekam i čekam…
Znate li da dva vikenda poslušno dežuram, a svašta jesam, ali poslušna i strpljiva nisam. Dežuram. Čekam. Sjedim u stanu i ne mrdam. Poslušno, poput Tere, koja je tako znala sjediti pred vratima i čekati da se ustanemo i da je prošećemo. Malo se čak i bojim… Čekamo da nam dođe B. Mala je već sad zajebana i termin je prošao. Moj zadatak na ovome porodu je dočekati avion, uzeti kofer s matičnim stanicama i odjuriti na Rebro. Već sam to radila jednom. Za njenog brata.
Neću nikada zaboraviti taj dan. Bila je zima. Avion je kasnio. Došao je iza 23 sata. Izorganizirala sam se da skupim kofer čim prije, budući da se matične stanice moraju zamrznuti u roku 24 sata od poroda. S rodiljom na telefonu, mojoj dragom S., stalno u kontaktu… Kao da nije rodila, bavila se sa mnom matičnim stanicama, prijevozom i satima. Ako želiš zamrznuti matične stanice ili ih donirati, a nisi u Zagrebu, moraš se snaći, druže!
Naravno, ja u panici jer se kofer, gle čuda, ne može preuzeti u večernjim satima nego tek u 8 ujutro. S ljudima koji su uvijek uz mene, koji su mi odano pristali pomoći da ja pomognem, s najdražim kumom, mužem one druge „sestre“ za koju bih napravila sve, jurila sam uzbuđena i uvjeravajući samu sebe kako imam vremena i kako ću sve stići. Bogu iza nogu, ulazim u neku halu i unezvijerena pitam ljude za svoj koferčić. Znaju za njega. Procedura. Minute kapaju. Jurim prema Rebru. Taman- zagrebačka špica. Ali, dobro je… Imam vremena…
Lutam hodnicima. Postavljam pitanja, tražim. Ljudi su tako nekako nezainteresirani za moj koferčić. Upute ili su nesuvisle ili sam ja doista toliko u panici, a rijetko kad paničarim, da se krećem nekim čudnim hodnicima, podrumima. Jer, prijemni ured je u negdje u nekom podrumu. I, gle čuda, susrećem skupinu prilično šarmantnih doktora koji me uvjeravaju da ja tu nikako ne bih trebala biti. Čak i očijukaju. Kažu da mi tu nikako nije mjesto. Naime, u tom svom lutanju podrumskim prostorijama, završih na psihijatrijskom odjelu. Kako samo prikladno to bješe za nekoga tko sad već ulazi u posljednjih 2 sata do zamrzavanja! Gledam oko sebe i ne vjerujem. Moderna medicina. Stari podrum.
Znate li da je prijemni ured, barem tada, bio sličan kakvom kokošinjcu, točno ispod stepenica u tom nekom podrumu? Nije ni čudo da ga nisam našla. 4 gospođe koje su sjedile tamo, nisu se niti mogle pošteno ustati a da im glava ne lupa u strop. A ja, ponosna, nosim svoj koferčić, predajem ga u strahu gospođi na prozorčiću prijemnog ureda, ispod jadnih stepenica, i molim Boga da te matične stanice nikada nikome neće zatrebati…
Što li me sad čeka? Je li se što promijenilo? Ljudi su čudna bića – drže budućnost u starom podrumu…
