Drama Queen: Kakve veze frizure imaju s ljepotom?

Od kada sam se priključila portalu She.hr nisam sigurna jesu li se moji vidici proširili ili možda suzili. Gledam stranice, profile i obrađujem teme kojima se prije nekih šest godina ne bih niti u ludilu bavila. Smatrah kako zaista postoji bezbroj besmislenih tema na koje gubimo vrijeme. Kao što sam i nebrojeno puta rekla, odrasla sam okružena sportom i književnošću, muškim i ženskim prijateljima. Ponovila sam i nebrojeno puta koliko je život uz muške prijatelje jednostavniji.

Odijelo čini čovjeka

Moja uvjerenja kako odijelo ne čini čovjeka poljuljana su u suradnji sa She.hr. Ne brinite. Nije to zato što je taj portal usmjeren na stvaranje predrasuda, nego čisto zbog stvari s kojima se susrećem i okruženja u kojem se nalazim. Instagramični ljudi, instagramična šminka, instagramična hrana….

Prvih desetak godina moga radnoga staža, “Dress code“ je nekako bio obavezan. Mlada poslovna žena i taj strogi imidž.

Iskreno ću priznati kako obožavam odijela, košulje i kravate. Košulje obožavam do onog momenta kad me sjetite pegle i peglanja. Moje prvo odijelo, s košuljom i kravatom, obukla sam kada sam imala osamnaest godina. Imala sam i kratku kosu i diskretnu šminku. I osjećala sam se moćno. Znam, drugi su me gledali čudno. Cure su uvijek bile u haljinicama, pokazivale noge, a ja zakopčana od glave do pete. Voljela sam izazivati, a odijelo je tada, u osamnaestoj, bilo prava stvar.

Kasnije, tijekom građenja “karijere“, strogi izgled i visoke pete postali su obavezni, pogotovo na sastancima “grupacije“ . Tada sam shvatila koliko je sve to, zapravo, naporno i nepotrebno.

Odijelo ne čini dobrog, odgovornog radnika.

Frizure kao opredjeljenje?

Glamor. Ultrafashionable Splendid Woman in Black. Charisma

 

Dolazak u novinarske krugove donio je i onu, barem meni potrebnu, slobodu nošenja “prnjica“, jer kao mi to možemo. Ali avaj. Koja greška! Ako su Adam i Eva kao prvi ljudi kročili zemljom goli i slobodni, ne vidim zašto netko ne bi kročio ovom zemljom oslobođen šminke. Ne. Ne možeš.

Smatraju te golim bez pudera i maskare. Ako slučajno odeš nekom kreativnijem frizeru, koji ti neće napraviti neizostavne lokne na dugoj kosi nego će te, recimo, napola obrijati i ofarbati u crveno, vjeruj mi kad tad će se pojaviti pitanje jesi li možda lezbijka.

 

 

Da se razumijemo, ja protiv lezbijki nemam ništa, ali imam nešto protiv predrasuda. I nigdje ne piše je li Bog muško ili žensko. Piše samo kako nas je stvorio na svoju sliku i priliku, pa mi se nekako čini da su i lezbijke, a i pederi, u toj kategoriji slika i prilika. I uopće mi je nejasno kakve bi veze mogla imati moja frizura s time?

I u jednom momentu mi je dosadilo slušati uvjeravanja kako bi mi bilo lijepo s dugom kosom. Počela sam to ignorirati i praviti se kako ne čujem! Jer ja poznajem svoju kosu. Predugo smo ona i ja skupa. Znam kako je imati nešto poput izgorena minivala, potezati to četkom i prati svaki drugi dan. Znam. I meni se to ne da.

Sve sam više pobornik udobnosti, lakoće, jednostavnosti… Život je prekratak, a ni vremena nemam na bacanje! Ne dam da me nešto stišće, muči, žulja steže i poteže, ma koliko to bilo u trendu i ma koliko bila svima (navodno) ljepša u tome. Svoju komociju ne dam. I ti blesavi frajeri, koji se zatelabaju u glazuru ili fondantom ukrašenu facu, ne kopčaju kako je okus uvijek važniji. Ma, zapravo, uvijek to prekasno shvate.

I kakve veze ima ljepota s dugom ili s kratkom kosom? Kakve veze ima ljepota s tušem, maskarom ili ružem? Kakve veze ima ljepota s remenom, ogrlicom ili prstenom? Haljinicom na pruge ili onom s cvjetnim uzorkom?

Čemu sve one bajke o ljepoti koja dolazi iznutra dok se sramimo vlastitih bora, celulita ili strija?

Objasnite mi jer ovakva, plitka, ne razumijem.