Đurđica Vorkapić: Sačuvajmo dostojanstvo svakog čovjeka

U zemljama Europske unije na godišnjoj razini završi oko 88 milijuna tona neprodane zdravstveno ispravne i iskoristive hrane ili oko 865 kilograma hrane po osobi. Hrvati  godišnje bace oko 400.000 tona ili od 70 do 90 kilograma hrane po osobi. Tvrtkama je doniranje hrane prilika za društveno odgovorno poslovanje, ali broj onih koji su u zadnje tri godine od Porezne uprave zatražili oslobađanje od PDV-a za doniranje hrane ne ohrabruje.

U razvijenim zemljama sektor stanovništva najviše doprinosi ukupnom otpadu od hrane.

Još 2011. inovacija Đurđica Vorkapić, dizajnerice i voditeljice Hippy Gardena, dobila je nagradu u Ženevi, a tek se sada predstavila u Zagrebu. Novost i individualni karakter industrijskog dizajna „Košare za hranu“ Đurđice Vorkapić  ujedno je i humani projekt koji je uvjetovan tehničkom funkcijom.

Ako to možemo tako pitati, gdje je zapelo?

Nigdje nije zapelo. Inovacija je u Ženevi dobila srebro. Kada smo dobili nagradu, prije kojih osam godina, na neki način nije bilo sluha za tu ideju. Bila sam je, doduše  potiho, predstavljala javnosti.

Ovih sam dana ponovno pokucala na vrata Gradskog poglavarstva i imala sam čast predstaviti ovaj projekt u zagrebačkoj Gradskoj skupštini.

Čemu korist od ideja koje stoje u ladici, ako ne napraviš iskorak. Na kraju, pokazalo se vrhunskim potezom, pozitivno je primljeno i željela bih da ta priča zaživi. Nadam se da je ništa neće zaustaviti.

Ideja je doista plemenita.

Radi se o kutiji za hranu. Kutija je zamišljena kao spremnik za hranu koja je nekome viška. Kutija bi bila zamjena za sve one vrećice pune hrane koje vješamo po kontejnerima. Zamislila sam je da bude zamjena za taj način ostavljanja hrane. Trebala bi biti prozirna, od reciklirajuće plastike, s rupicama za strujanje zraka. Na nju se mogu aplicirati vizuali, poruke…

Jednim pogledom potrebiti bi shvatili što se unutra nalazi.

Što očekujete od predstavljanja?

Alat za proizvodnju kutije nije toliko skup. Sama kutija nije skupa. Problem je jedino u distribuciju, odnosno u ljudima koji bi tu kutiju mijenjali, odnosno održavali je higijenski ispravnom. Ja nemam toliko ljudi, nadam se da ću pronaći i partnere i distribuciju.

Mislim da neće biti nikakav problem dobiti dozvolu od Zagrebačkog holdinga i podružnice Čistoća da na njihove kontejnere stavimo takve kutije.

Đurđica Vorkapić – spremnik za hranu

Kada bismo iz Zagreba preselili projekt i u druge gradove, mi bismo bili država koja svjesno razmišlja, ne samo o bacanu hrane, nego i o potrebama stvarnog čovjeka. Svaki dan vidim gladne ljude, ovdje i sada. Radimo na osnovnom koraku koji nam je vidljiv svima, svakodnevno, a to je kopanje po kontejnerima. Dostojanstveniji je način uzimanja hrane. Ona je primarni oblik pomoći.

Svaki put kada se prazni kontejner, stavlja se nova košara, a stara se reciklira. Naravno, projekt se može preslikati i na regiju.

Hoteli, restorani… Gdje su oni?

Košara ide na sve tipove kontejnera, ulazna vrata ustanova, zgrada, restorana i trgovina… Gdje se god košara može staviti, zašto je ne staviti?!

Danas si odlučio biti plemenit pa ćeš kupiti čokoladu i pokloniti je nekome drugome. Stavit ćeš je u košaru za nekoga. „Kupi nešto kod nas, ostavi nekome drugome!“ Tome više ne treba reklama. On se brine za drugoga, stvara emociju!

S druge strane, košare bi se dale divno brendirati, s predivnim vizualima, to sad govorim kao dizajnerica. Zalažem se da projekt zaživi, novac mi tu nije bitan. Trebamo napraviti malu promjenu, promjenu na bolje. U tu košaru možete staviti i odjeću i knjigu. Uzimamo stvari zdravo za gotovo, jer nam je možda danas dobro. Ni, nikad se ne zna što život nosi i trebamo osjećati i druge ljude i njihove potrebe.