Gorčina

Kolega s kojim dijelim radne (p)objede stalno mi na Facebooku pokazuje zapise jednoga našeg "poduzetnika" – navodnici su zato što je poznat po istinoljubivosti i poštenju. Grozi se čovjek lopuža i tatova svih vrsta, pogotovo dok je trajala predsjednička kampanja, a čitatelji sufleri tapšu ga po virtualnim leđima, odobravaju mu, plješću – i ne znajući što se skriva ispod površine.

E, ali taj kolega i ja znamo. Poznato nam je, i to dobro, da je hohštapler i varalica, da je premazan svim mastima i da bi za cijelo čovječanstvo najbolje bilo zakopati ga u vreći u nekakvoj pustari, živog ali daleko od očiju – i pogotovo ljudi dobra, topla srca.

No ne čudi me njegovo licemjerje. Gdje god sam vidio život, ludi su uvijek pozivali na pamet, lopovi na poštenje a bešćutni na milost. I lijenčine su lamentirali o radu, diletanti uzdizali znanje a površni kleli se u ozbiljnost. Lašci su zahtijevali istinu a podlaci govorili o korektnosti. Ratoborni su veličali mirotvorce a kukavni podsjećali na hrabre.

Suprotnosti se privlače proporcionalno izgovorenim riječima, a obrnuto proporcionalno broju iskušenja. I šteta je što maske ne padnu već na prvome, pa stvarnost dugo ostaje iskrivljeno ogledalo, odraz vješto smišljene promidžbe.

Samo, rođo, jebeš blistavu retoriku kad ti stope smrde nečovještvom. Dolijat ćeš kad-tad! Karakter ti je sudbina. A jezik posna popudbina…