Jedno lice za mene, drugo lice kad nisam tu…

Danas se svi nešto pozivaju na toleranciju, na mir u svijetu, na ne osuđivanje drugih i ostale spike sličnog kalibra. Uglavnom mi se „sere“ od takvih priča jer najčešće u stvarnom životu to ne ispadne tako… Najčešće osuđuju, prozivaju, prosuđuju i čude se….Ma lako što se oni čude, ali ovo prvo i drugo me više brine.. .

Kad ideš ljudima, kako se ono kaže niz dlaku, tada si super, najbolji si, najkvalitetniji si… Čim se usprotiviš, ustvari, čak se i ne usprotiviš već samo iskreno kažeš što misliš i ako je tvoja misao samo malo suprotna od njihove misli ili suprotno od onog što oni žele čuti, tada si odmah na listi za odstrel. Već u drugom trenutku postaješ temom ogovaranja. Za tili čas nisi više tako sjajan i bajan kakav si do sada bio, gleda te se poprijeko i s dozom nečeg lošeg, dozom onog nečeg čudnog u tebi jer ne misliš kao i svi, jer se ne ponašaš onako kao i većina…

U biti, ne ponašaš se onako kako je to većina zamislila, ne ponašaš se dolično svojim godinama, ne razmišljaš kao ovo društvo, već si samo svoj i ne želiš se mijenjati, e tada si uglavnom „najebao“, da budem prosta… Masa te uzme u mašinu i postaješ glavni predmet rasprave na nekim traljavim kavama i ostalim dokoličarenjima. Naravno, sve tebi iza leđa, jer kada bi ti se sve reklo izravno u lice, tada stvarno ne bi bilo zanimljivo. Tada čarolija prestaje, postaje dosadno i trivijalno, ono iza leđa je puno, puno slađe…

I onda se pitam gdje je tu tolerancija, gdje je tu ono osnovno pravo na različitosti, gdje je tu ono prijateljsko poštovanje tipa: ok, ti si takav kakav jesi i razmišljamo drugačije, što naravno ne znači da ako različito mislimo da si i loša osoba?
Nema toga… Možda i ima negdje, ali vrlo malo, samo u nekim tanašnim tragovima…..
Možda ima u nekim izuzetno čvrstim i iskrenim prijateljstvima, ali koliko vidim oko sebe i takvih je prijateljstava sve manje i manje….

Jedno lice za mene, drugo lice kad nisam tu….

Žalosno mi je to i upravo radi toga se i ponekad pitam postoje li iskrena, ali ono baš iskrena prijateljstva, odnosi, veze ili bilo kakva relacija između dvoje ili više ljudi u kojima možeš stvarno biti ono što jesi i reći ono iskreno i što stvarno misliš a da te se ne gleda poprijeko ili da nisi meta olajavanja čim digneš dupe sa stolice i okreneš leđa…

sunflower-834990_1920

Volim misliti da to postoji, čisto onako radi sebe. Lakše mi je tako, ali da se svako toliko iznenadim ponekim “bliskim” prijateljima oko sebe – da, iznenadim se, jako se iznenadim, a onda shvatim da je ipak potrebno poneko prijateljstvo dozirati, da je informacije iz osobnog života dozirati i davati ih na kapaljku ili uopće ne davati a opet, pa kakvo je to prijateljstvo…

Ima ljudi koji misle za sebe da su alfa i omega ovog svijeta, da je njihov put jedini ispravan i da su oni jednostavno najpametniji i nema pametnijih od njih, misle često da se samo njih mora slušati i slijediti stavove koje oni imaju jer je to jedino ispravno, jer je to jedino moralno….

Gdje je tu opet sloboda izbora, sloboda živjeti i pustiti druge da žive…

Kad učiniš nešto drugo, nešto svoje, nešto suprotno od njihovih stavova tada se čude i iščuđavaju, osuđuju, slušam često rečenice: ja to nikad ne bih tako, tako ne smiješ, tako nije ispravno….

Ma jel?

  • ja to nikad ne bih – pa ne zanima me kako bi ti, ja znam kako ću ja! Je li to ispravno ili ne, vrijeme će pokazati – vrijeme uvijek pokaže ispravnost naših postupaka, na kraju krajeva, živim vrlo intuitivno i kako mi dođe, tako i napravim…
  • tako ne smiješ – tko ti može zabraniti da nešto ne smiješ. Granice ne postoje, nametnuli smo si ih sami ili smo drugima dozvolili da nam ih postave, a to opet govori o našoj slabosti i podložnosti drugima. Dakle, ne znam kako VI, ali nema što ja ne mogu, možda zvuči bahato, ali je tako. Sve mi možemo i smijemo, naravno ako drugima pritom ne radimo nešto loše…
  • tako nije ispravno – ono što je ispravno za mene, ne mora biti ispravno i za onog drugog, ne gledamo svi isto na sve u životu, svatko ima svoj stav i svoje razmišljanje i upravo kao takvo trebamo ga poštivati i cijeniti, sviđalo se to nama ili ne, ali tako je….

Sjećam se jedne situacije sa svojom bivšom svekrvom, tada sam još bila omiljena u obitelji jer se nisam čačkala tamo gdje nisam „smjela“, u biti, iskreno, nije mi se dalo (nije mi se dalo – vrlo česta pojava kod mene). Neka svoja mišljenja često sam zadržavala za sebe jer nije bilo ni potrebe da pričam o njima. Smatrala sam kako nema potrebe, ona je bila ta koja je uvijek i u svemu najpametnija, a ja sam bila divna jer sam uglavnom šutjela i nisam se izjašnjavala, smatrala sam da ne trebam, nisam imala potrebu da se izjašnjavam. U to vrijeme mog ne izjašnjavanja sam bila omiljena i doslovce najbolja nevjesta koju je ona ikad mogla i zamisliti… U biti šutjela sam i radila po svom i kako meni odgovara.

Kako sam se razvela od njena sina, nastavile smo mi neka onako usputna druženja, silom prilike. Tada bi se načinjale neke teme koje su njoj odgovarale, ali s obzirom na to da me je često znala vući za jezik ja bih i otvoreno progovorila o temi, o onome što mislim, o onome kako ja mislim i kako ću postupati dalje u životu. Dakle, imala sam jedan sasvim iskren razgovor s njom, sasvim moj i osobni bez imalo susprezanja.

Svaki put bi se ona iščuđavala nad mojim riječima, nad mojim razmišljanjima, nad mojim stavovima, često je znala čvaknuti neku tabletu za smirenje jer nije mogla podnijeti tu različitost, tu jebenu iskrenost koja nije bila loša, nije bila negativna. Jedini problem je bio u tome što je bila samo drugačija od njene vizije života, drugačija od njene iskrenosti, od njenih životnih stavova, drugačija od njene realnosti… To je bio jedini problem, različitost…

Danas kad me vidi okrene glavu od mene. Ne priča sa mnom osim ono bok – bok, bla bla… Da mi fali priča s njom i ne baš, iskreno… Uglavnom mi se ne daju slušati njena, niti ičija tuđa moralna “sranja”, baš kao da su sad izašli iz samostana, a opet ne vide sebe i opet ne vide svoj život i svoje postupke… Jer život nekih ljudi je ravan Sodomi i Gomori, a skrivaju se iza neke maske lažnog morala i etike… I od toga mi se “sere”. I to redovito…..

Mislim, nije me briga. Neka svatko živi onako kako želi i ne diram  tuđe živote. Svatko zna sam najbolje za sebe, ne osuđujem, ne prosuđujem. Ako me pitaju za mišljenje, onda kažem ono što mislim, iako mislim kako je danas jako teško biti prihvaćen od okoline kad si sasvim iskren i pucaš u glavu. Ali, koga uopće briga za okolinu!? Ako ne mogu podnijeti ono različito, onda nek ne pitaju za mišljenje, jer često neće čuti ono što bi htjeli čuti, već će čuti ono što jest u očima jednog promatrača. To zna malo i zaboljeti….