Čitam, kažu orkanska bura koja na ovim prostorima još nije bila tolikog intenziteta. Neraspoložena sam, tužna, sjetna. Sjedim u malenom apartmanu i slušam fijuke koji mi paraju mozak. Zvukovi su to na koje nisam naučila. Slušala sam ih, do sada, samo kao efekte u SF filmovima.
Probudilo mi neka sjećanja, kao da sam u nekom paralelnom svijetu, samo udarci nekih velikih komada koje nosi, trgnu me u stvarnost, odjekuju u pustim ulicama…
To je orkanska bura koja pravi štetu i meni daje posla kasnije koji neću stići napraviti na vrijeme. Nije ugodno slušati fijukanje bure i imati osjećaj da će izbaciti prozore i vrata, a kroz svaku poru je ubrizgala prašinu pomiješanu sa soli i posvuda škripi pod nogama.
Kao klizalište, fini se sloj prašine rasporedio doslovce svagdje. Prašinasta zavjesa se zavlači u pluća svakim udahom…
Kad sam prokrstarila 4 etaže kuće koju održavam, naprosto smrzla sam se gledajući što me čeka kad se smiri ova vjetrušina koja ne misli stati, neprekidno zapuhuje, a onda udar od preko stotinjak kilometara na sat slijedi. Stolica, stolova, veša, pune su uske ulice… Komada crjepova i saksija s cvijećem…
Frcalo je na sve strane, samo čujem kotrljanja niz kamene stepenice. Zvukovi koji bude jezu, onu koja te prožme, jer nisam navikla na njih.
Vrt je ukomiran, nema gotovo ni jednog lista na stablima, ali su stjerani u nedostupne kuteve za čistiti. Vise otužno još 2 ploda limuna na stablu, palma pukla i pala preko baldahina dok pokrivač bazena pleše pod naletima bure i samo gledam kako će ga kao jedro podići i odnijeti. Ostale palme se savijaju i jedva drže.
Prozori prepuni osušenih kapljica soli, ne vidiš kroz njih, kao da su pjeskareni. Sve grane se savijaju, a užasan fijuk se prolama svakih nekoliko sekundi. Oprezno otvaram škure na drugim prozorima kako bih sagledala situaciju u svim dijelovima vrta, jer van ne smijem još, čekam smiraj od nekoliko minuta, bura nosi sve pred sobom.
Gledam krevete prepune prašine i zrnaca smeća, potom tepihe. Svaki korak škripi od smeća i komadića svih koji su dignuti i kroz zrak izmiješani sa soli. Vidim samo jedno, dugo neću moći pustiti usisavač iz ruku. A onda pranje svih površina koje će trajati cijelu vječnost!
Sol je abrazivna i ne smije u doticaj s vodom, ostavlja tragove. Brojim prozore kao smrtne neprijatelje mojih ruku; na svakoj etaži 24 i tako 4 puta.
Povukla sam se u svoje malene odaje i slušam fijuke. Smjenjuju se osjećaj hladnoće i vrućine. Kad otvorim zračiti, znači da će gomila smeća u hipu uletjeti, a i kod naleta bure ne možeš otvoriti a ni zatvoriti vrata. Trebam uhvatiti pogodan moment!
Surfam i gledam slike u ostalim dijelovima pogođenim burom. Sleđena sam viđenim, posebno čvrsta u odluci: „Nema van! Do daljega! Zar mi treba izazivati i zazivati “vraga”, sve može i mora pričekati!“
Ah, čeka me još jedna “fijukava” noć s treptajima žarulje…
