Malim koracima do velikih stvari!

U posljednje vrijeme sve više medija daje svoj prostor „drugačijim“ temama, točnije osobama s invaliditetom, a ja ne mogu biti sretnija i ponosnija. S obzirom na to da sam u medijskom svijetu već šest godina, kada se sjetim tih početaka, a i dolaska u Zagreb prije skoro 10 godina, srce mi je veliko k’o kuća zbog današnje situacije.

No, nemojmo se zavaravati, ovo je tek početak. Ne znam jeste li se ikada družili s gospodinom Googleom pa pogledali što sve postoji za osobe s invaliditetom u svijetu, u razvijenijim državama? Nažalost, jako smo daleko od njih, ali opet, malim koracima radimo velike stvari.

Iznimno mi je drago što kao OSIć sudjelujem u medijskom prostoru, ne samo kao osoba koju se intervjuira, već netko tko radi u redakcijama, s PR-ovcima, u distribuciji i produkciji social contenta. Znam da je svima u početku malo čudno i imaju upitnike nad glavom kada me vide, u smislu što sve mogu raditi, koliko se razlikujem od njih – i to je OK! Mnogi od njih me pitaju o zdravstvenom stanju jer žele nešto naučiti, znatiželjni su (što je ljudski) – i to je OK!

Ja sam sretna dok ljudi pitaju, a ne samo gledaju.

 

Ispričat ću vam jednu pričicu od prije nekoliko godina kada sam počela raditi s Marijem Valentićem, a u isto vrijeme sam radila svoj prvi posao u redakciji, u ovoj istoj gdje danas pišem kolumne. Često smo imali novinarska druženja, što s HealthyFIt-om, što na raznim eventima, a urednica, Lady Boss, me doslovno bacila u vatru i dan danas prepričava taj trenutak i smije se kako sam imala više sreće nego pameti haha… I tako, ja jednog tmurnog dana, idem na prvi event sama, bez nje, s jedinom podrškom kraj sebe, Martinom Požgaj, bivšom urednicom magazina Ljepota i zdravlje.

Kaže njoj Lady Boss: „Slušaj, dolazi mala danas sama. Pričekaj je, popričaj s njom… Vidi kako se snalazi… Ma, sve znaš!“ A ja, s jedva 24 godine, među svim urednicima i poznatim novinarima, ne znam gdje bih prije gledala i s kime bih pričala o čemu. S druge strane, njima je bilo još gore nego meni jer se nisu znali što bi i kako pitali, kad su me vidjeli s Pamelom. 

Long story short, nakon nekoliko druženja, da, samo je toliko trebalo, toliko su se naviknuli na nas dvije i potpuno zaboravili da imam invaliditet. Mjeseci su prolazili, upoznavala sam još više ljudi iz ovog svijeta, a ta inkluzija se događala sama od sebe.

Zato kažem, ne mogu biti ponosnija i sretnija što u današnjem trenutku svi ti novinari i urednici podržavaju ovo što ja podržavam, rade ovo što ja radim od početka  – daju jednake prilike svima da se čuje njihov glas i priča, daju podršku onima kojima treba, a najviše od svega, dopiru do široke mase koja će, nadam se iz dubine svog srca, osobe s invaliditetom prihvatiti kao jednake, bez stereotipa i misli „drugačiji/a si“ i „ne možeš“.

 

Da, jesmo drugačiji, ali svoju „drugačijost“ iskoristit ćemo kako mi znamo i možemo te nas neće zaustaviti u ostvarenju svojih snova. Imate li vi madež na čudnom mjestu? Nemate ravne zube? Imate iskrivljen prst? Imate oči različitih boja? Ili nešto sasvim drugo što vas čini „drugačijima“?

Da, ne možemo 100% svega napraviti, ali tko od vas može osvojiti zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u bilo kojem sportu? Tko od vas može oboriti Guinnessov rekord u plivanju? Vidite, ni vi ne možete sve pa nije OK da govorite kako mi ne možemo.