Ulazim u terapijsku prostoriju. Dvadesetak ljudi sjedi i čeka. Nakon kratkog uvodnog govora krećemo s terapijama. U pozadini svira ugodna muzika, a u prostoriji je ugodna i opuštena atmosfera. Uživam u pokretu, u susretu s ljudima, osjećaj je kao da mi je mozak prazan i kao da ne postoji vrijeme. Nema briga, o ničemu posebnom ne razmišljam, radim tretmane, prisutna sam i u konekciji sa sobom i drugima. Dva sata proletjelo mi je kao dvadeset minuta. Izlazim iz prostorije energizirana, sretna i opuštena – osjećaj je kao da sam se odmarala, a ne radila.
Zaista volim to stanje. Nazivaju ga zona ili flow. To je stanje protoka gdje bez napora ostvarujemo iznimne rezultate, a da pritom imamo osjećaj da vrijeme sporo prolazi. Radi se o savršenoj ravnoteži između dvije krajnosti – dosade i anksioznosti. Svojevrsna komfor zona. Naime, ako nam je nešto jako lagano za obaviti, počet ćemo osjećati dosadu i gubit ćemo interes, a ako nam je zadatak pretežak, pojavit će se anksioznost. Cilj je pronaći balans, a tada se oslobađa naša kreativna energija, udubljujemo se u aktivnost i ona nam postaje energizirajuća, ugodna i inspirativna.
Nažalost, u zonu nećemo ući radeći novu aktivnost ili ne radeći ništa jer ulazak u zonu zahtijeva aktivaciju podsvjesnog dijela našeg mozga. To znači da ste već toliko vješti u onome što radite da kao da to radite automatski, a to je znatno teže postići ako se radi o nečemu što radite po prvi puta ili još uvijek niste dovoljno vješti u tome. Neki podaci govore da je potrebno 10.000 sati kako bi u potpunosti ovladali nekom vještinom i postali izvrsni.
Na našim edukacijama za bioterapeute/bioterapeutkinje često znamo spomenuti frazu “biti u zoni” kada objašnjavamo osjećaj koji se dogodi svakom terapeutu/terapeutkinji ako redovito radi. Ovaj koncept osmislio je Mihály Csíkszentmihály, psiholog koji proučava to stanje visoke koncentracije i potpune apsorpcije s aktivnošću koju obavljamo. Ako se pitate da li ste ikada bili u tom stanju probajte se sjetiti trenutka kada ste imali osjećaj da “vrijeme mi je proletjelo”, “izgubio/izgubila sam se u tome” ili “nestala/nestao sam u poslu”. U stanje protoka možemo ući kroz niz aktivnosti dok radimo ono što volimo, dok čitamo knjigu, vježbamo, hodamo gradom, vozimo auto, crtamo, itd.
Postoji bezbroj načina na koje možete postići ovo stanje uma. Ja sam uvijek za to da otkrijete što volite raditi, što vas veseli i onda to predano činite. Nije bitno radi li se o poslu koji vam donosi novac, o hobiju ili o šetnjama u prirodi. Bit je u buđenju osjećaja flow-a. Što ćete vi češće boraviti u tom stanju, to će vam vaše tijelo i um biti zahvalniji.
Ja sam svoj flow najviše pronašla radeći ono što volim. Znam reći da mi je bioterapijski radni vikend 3 u 1. Posao, ispunjenje i relaksacija! Pozadina toga je da je bilo potrebno puno učenja, čitanja i puno, puno napravljenih tretmana da stignem u mjesto protoka, da terapije odradim “u zoni”.
Istina je da smo najsretniji kada radimo ono što volimo, ono što za nas ima smisla. Kada znamo kuda idemo i koji nam je cilj i kada nas ništa ne može skrenuti s našeg puta.
autorica: Marina Pirš
Bioterapeutkinja, predavačica i osnivačica centra
