U posljednje vrijeme sve češće me salijeću i oblijeću zauzeti muškarci. Muškarci koji su u dugogodišnjim vezama, muškarci koji su u navodno sretnim i stabilnim brakovima. I često se pitam do koga je? Je li do mene i ako je, kakve to (meni) nepoznate signale njima šaljem? Ili je do njih, jer moju ljubaznost i susretljivost rastumače na sasvim krivi način?
Iskreno, nekad su mi uleti muškaraca, bilo da su slobodni ili zauzeti, izuzetno godili, kao i svakoj ženi. Divno je kad te netko gotivi, skakuće oko tebe, udijeli ti kompliment, krasno je to sve…
Međutim, kako se sve u životu mijenja, tako i ti sam pratiš osobni životni tok. Mijenjaš se kroz život, odrastaš, postaješ zreliji, mudriji, naučiš postaviti granice, naučiš kad treba zašutjeti a kad treba pustiti jezik na slobodu i oplesti.
Prekršaj!
Neku večer, dobila sam poruku jednog, navodno, vrlo ozbiljnog, uglednog i jako oženjenog muškarca, supruga i oca. U poruci me poziva na finu večeru uz dobro vino i ugodno ćaskanje, koju sam vrlo pristojno odbila uz puno lažnih izgovora i objašnjenja. Iako, ne znam ni sama zašto sam lagala i opravdavala se. Ja sam tu najmanje kriva. Nisam u baš nikakvom prekršaju, ali valjda čovjek reagira onako intuitivno…
Dobiven poziv naveo me na razmišljanje kakav je taj muškarac u stvari. Koliko ovim postupkom poštuje svoju suprugu? Drži li do svoje obitelji.? Je li poziv na večeru samo jedan u nizu i dobro poznata špranca ponašanja? Da, vjerojatno, sam samo još jedna u nizu, jer to je danas ‘normalno’.
Što je ‘normalno’?
Nažalost, danas svašta trpamo pod normalno, najčešće ono što više nit je poželjno, nit je normalno.
Potom sam skrenula misli na sebe zapitavši se: „Kako se ti sada osjećaš? Sad kad znaš da netko tko kući ima sve, zove upravo tebe da mu razbiješ životnu i bračnu monotoniju u jednoj večeri uz neku finu klopicu, čašu dobrog vina i možda ugodno ćaskanje.“
Nije mi dugo trebalo da shvatim da se osjećam vrlo poniženo kao čovjek, kao žena… Shvaćam da mi ovakav poziv, upucavanje ili kako god se zvalo uopće nije imponiralo. Niti najmanje, baš suprotno.
Ljudi si dozvoljavaju svašta, za sve svoje postupke imaju jako, jako dobra i sebi uvjerljiva objašnjenja. O tome, da sami sebi trebaju znati postaviti granice, najčešće ne znaju ništa, a još manje znaju što riječ „granica u odnosima“ uopće i znači. Jer, tko si ti, ti jedna mala žena ,koja će meni tako važnom i drčnom postaviti granice, odbiti me, ne pristati…
Da, naravno da ću sve to napraviti – ležerno odjebati te, jer kad bih pristala na sve ono ponuđeno, radila bih upravo protiv sebe, a to više ne mogu, niti ne želim.
Ponekad se zapitam da li ljudi (u mom slučaju – muškarci) idu tako, random, od osobe do osobe pa sve dok ne dobiju što žele. A jednom hoće, jer netko će popustiti, netko će pasti na lijepu riječ i malo gotivljenja, danas smo svi gladni pažnje.
Ili?
Ili, ne znam što. Kakav je mentalni sklop pojedinaca tako opuštenog ponašanja?
Nije li ih strah da ih netko ne vidi, ne prepozna, da ne dođe informacija do supruge? Ne znam…
Ili sam ja samo vrlo moguće jedan ekstra, turbo zastarjeli i raritetni primjerak koji još uvijek vjeruje u ljubav onu pravu iskrenu i vječnu…
