Zaista je tako kad bolje promislim. Koliko smo samo prilika propustili radi naših strahova? Koliko poteza u životu nismo potegli jer se nečeg bojimo? Koliko smo puta propustili reći nekom da ga volimo jer se bojimo?
I onda, kad jednom ostarimo, kad dođe vrijeme da podvučemo crtu i napravimo završni račun, onda ide uvijek priča tipa – e što nisam ovako, e što nisam onako, e što nisam ovo, e što nisam ono, ali onda je već gotovo.
Nema natrag.
Prilika nam je bila, ukazala se, a mi smo se radi vlastitih strahova ukopali i ne mrdamo. Niti lijevo, niti desno i tko zna koliko smo izvrsnih životnih prilika propustili samo zato što se bojimo povući neki potez u životu. Bojimo se reći, bojimo se pitati, bojimo se nastupiti.
Reprize postoje samo u kazalištu
Nema reprize. A zašto tako? Otkuda takav strah? Vjerojatno iz odgoja, karaktera, novina, života, možda jer smo nekad nekom pokušali reći da ga volimo pa nas je odbio i od straha da se ne ponovi to isto više i ne pokušavamo. Sve iz jebenog straha i teško ga se osloboditi. Teško izbrisati sve te strahove iz glave i krenuti opet ispočetka kao da nikad tog straha nije niti bilo.
Zaista teško, sve to proživljeno, sva ta odbijanja, sve to nešto loše ostane zapisano negdje duboko u nama i teško je to prelomiti u sebi i sa sobom.
U čovjeku se kriju neograničene mogućnosti i život nam nudi zaista čudne prilike za napredak, dovoljno je samo napraviti jedan mali koračić, ali ne, strah je vrag – dobro kažu stari ljudi.
Ponekad poželim biti dijete jer oni su tako jednostavni, toliko neustrašivi. Djeca pokušaju pa ako prođe – prođe, ako i ne prođe, pokušat će opet kao da nikad i nisu bili odbijeni. Jednostavan je taj dječji um.
Sjećam se kad sam donosila neke svoje velike životne odluke, konkretno, kad sam razmišljala o svom braku i što dalje s njim.
Pa to su bile tolike analize, preispitivanja, samoanalize, analize njega, mene, nas, odnosa, ma ne znam što sve nisam u svojoj glavi ispretresala, mislim da bi se gotovo svaki psihoanalitičar mogao sakriti iza mene.
A koliko me je bilo strah? Koliko sam se bojala napraviti taj potez, baš se ono iskreno bojala. Koliko je noći iza mene u kojima sam razmišljala, ajme, pa kako ću ja, hoću li moći, hoću li znati sve to ishendlati. Majko mila, koliko straha nakupljenog u meni.
Strah i odluke
Strah, strah i strah koji mi je paralizirao i mene i sve moje odluke, i moj život i zdravlje i sve – samo strah. Samo radi straha sam cupkala u mjestu godinama. Ali nije to samo moj problem, to je svačiji problem jer svi se nečeg bojimo, svi strahujemo radi nečeg, umjesto da raširimo krila i preletimo taj život, onako lagano i bez straha.
A opet, zašto se bojati? Čega? Što se može dogoditi tako strašno i loše ako povučemo neki drastičan potez u životu?
Baš ništa. Na kraju uvijek bude sve dobro i upravo onako kako treba biti, sviđalo se to nama ili ne. Bitno je da sami snosimo odgovornost za poteze u životu i da pri tome ne krivimo nikog osim sebe, a opet čemu i kriviti sebe radi nečeg.
U određenim trenucima u životu svi se ponašamo onako kako mislimo da je to najbolje i onako kako znamo.
I sad opet kad se vratim unatrag, pitam se, čega li sam se tako jako bojala? Jesam li imala toliko razloga za strah?
Apsolutno ne, nema razloga za strah, evo živim i dalje, imam svoje uspone i padove kao i svi. Imam dobre i manje dobre dane isto kao i svi manje više i život ide dalje, iz dana u dan. Imam neke vizije svog života, imam svoje mini projekte koje želim realizirati, imam puno divnih ljudi oko sebe i zaista živim punim plućima.
I sad mi je žao jer sam se ponekad toliko bojala i što me bilo toliko strah donijeti neke velike odluke, ali neka, sve je to dobro, naučila sam da se ne treba bojati i da treba djelovati.
Pa nitko nas neće ubiti jer kažemo ono što mislimo, jer postupamo onako kako mislimo da treba, ako se želimo razvesti, dati otkaz, ako pitamo, ako kažemo nekom da ga volimo, ako nas netko odbije, sve je to ustvari ok, jer život prođe i ovako i onako.
Samo što ako učinimo neke stvari bez straha onda barem znamo da smo pokušali, da smo probali, pa i ako nije ispalo onako smo to mi zamislili, ali barem znamo da smo probali i jednom kad budemo stari barem nam neće biti žao i neće biti onih – e što nisam onda napravila to, sad mi je žao…
Autor: Sophia – blogerica s bloga Suncokreti na oblacima
