Zadnji dan, u subotnje popodne, odlučili smo zapečatiti našu obiteljsku avanturu iznajmljujući dvostruki bicikl, nalik na rikšu, te provozati djecu Novaljom. I bili smo hit, snimajući malo apartmanski pejzaž, pješacima, zadajući glavobolje vozačima dok najednom nismo "upalili sva četiri (žmigavca)“ zbog otpalog lanca. A bili smo ni vrit, ni mimo da se vratiš reklamirati uslugu ili da prionuti popravku. Ipak, NNNI stav je prevladao prljajući ruke uz samo jednu preostalu dječju maramicu.
S crnim prstima nakon vožnje dočepali smo se zasluženog sladoleda, smijući se malim musavicama. Još samo u apoteku po tablete protiv mučnine i odlazimo u zalaz sunca, pravi kodak moment za završetak naše misije.
Ustali smo rano, odmorni, i potrpali stvari u kofer. Išuljali smo se iz usnulog hostela i na terasi popili kavu. Za čas smo se popakirali u auto i krenuli, bez pozdrava, bez hvala. I bolje je tako jer rastanke ne volim, a ovo je ionako bio samo posao.
Trajekti su već revno iscrtavali linije po moru kada smo stigli na pristanište. Srećom, prokletstvo POS-a daleko je za nama i brzo smo zaplovili ka kopnu. Izlazeći iz čelične splavi već je počeo brundati, moj muž, vidjevši kamper ispred nas. Majčicu mu! Sad će biti ispred nas sve do Senja!
Da, dragi, šta'š – odgovaram preumorna za raspravu, sanjajući odsutno toplu kupku…
Tablete polako savladavaju stražnji sic u borbi sa snom i želučanim refluksom. Nažalost, drugo pobjeđuje i opet imamo reprizu. Ipak, nešto blažu, no, dovoljnu da zada završni udarac: kapci padaju i napokon je mir!
Uglavnom šutimo do Ogulina, kada se D. budi nervozna. Smirujem ju dajući joj ruku, pričam s njom. Kapela, Karlovac, još malo do bakine tople juhice, do pohanaca…
Gužvu na Lučkom elegantno izbjegavamo ENC-om (još uvijek najbolja investicija ikada!) i Medvedgrad gledamo kako nam se Medvedgrad približava. Ulazimo u dvorište uz glasan doček mojih. Trčim na WC i bacam čeznutljivi pogled na kadu: Još malo i samo si moja!
Po izlasku ugledam sjedalice, maločas izvađene iz auta, i znam da obično to tako biva: tek iza sedam mora, sedam gora sunce te čeka. Hvatam se ukoštac s ostacima doručka dok muž glanca automobil. I dok se rješavam smrada, jedan smiješak mi pobjegne u kutu usana: sve se isplatilo! I čišćenje, maraton do plaže i natrag, riganje…Sve!
Tek negdje predvečer i moj smrad je došao na red. Uvalila sam se u kadu, uronila u kupku ispirući ostatke znoja i ružnih peripetija s preplanule kože, ostataka mora, koji će me još neko vrijeme podsjećati na ovaj duuuugi vikend, avanturu za pamćenje.
Dvojceki.com
S crnim prstima nakon vožnje dočepali smo se zasluženog sladoleda, smijući se malim musavicama. Još samo u apoteku po tablete protiv mučnine i odlazimo u zalaz sunca, pravi kodak moment za završetak naše misije.
Ustali smo rano, odmorni, i potrpali stvari u kofer. Išuljali smo se iz usnulog hostela i na terasi popili kavu. Za čas smo se popakirali u auto i krenuli, bez pozdrava, bez hvala. I bolje je tako jer rastanke ne volim, a ovo je ionako bio samo posao.
Trajekti su već revno iscrtavali linije po moru kada smo stigli na pristanište. Srećom, prokletstvo POS-a daleko je za nama i brzo smo zaplovili ka kopnu. Izlazeći iz čelične splavi već je počeo brundati, moj muž, vidjevši kamper ispred nas. Majčicu mu! Sad će biti ispred nas sve do Senja!
Da, dragi, šta'š – odgovaram preumorna za raspravu, sanjajući odsutno toplu kupku…
Tablete polako savladavaju stražnji sic u borbi sa snom i želučanim refluksom. Nažalost, drugo pobjeđuje i opet imamo reprizu. Ipak, nešto blažu, no, dovoljnu da zada završni udarac: kapci padaju i napokon je mir!
Uglavnom šutimo do Ogulina, kada se D. budi nervozna. Smirujem ju dajući joj ruku, pričam s njom. Kapela, Karlovac, još malo do bakine tople juhice, do pohanaca…
Gužvu na Lučkom elegantno izbjegavamo ENC-om (još uvijek najbolja investicija ikada!) i Medvedgrad gledamo kako nam se Medvedgrad približava. Ulazimo u dvorište uz glasan doček mojih. Trčim na WC i bacam čeznutljivi pogled na kadu: Još malo i samo si moja!
Po izlasku ugledam sjedalice, maločas izvađene iz auta, i znam da obično to tako biva: tek iza sedam mora, sedam gora sunce te čeka. Hvatam se ukoštac s ostacima doručka dok muž glanca automobil. I dok se rješavam smrada, jedan smiješak mi pobjegne u kutu usana: sve se isplatilo! I čišćenje, maraton do plaže i natrag, riganje…Sve!
Tek negdje predvečer i moj smrad je došao na red. Uvalila sam se u kadu, uronila u kupku ispirući ostatke znoja i ružnih peripetija s preplanule kože, ostataka mora, koji će me još neko vrijeme podsjećati na ovaj duuuugi vikend, avanturu za pamćenje.
Dvojceki.com
You must be logged in to post a comment Login