Bok, ja sam Kristijana i ja sam lijenčina!

„Bok, ja sam Kristijana i ja sam lijenčina!“ – masa uzvikuje: „Bok Kristijana!“.

Šalu na stranu, ja sam velika lijenčina. Moja mantra je „ne da mi se“ i nikad nisam bila neki atletski tip. U osnovnoj sam više puta mjesečno uspjela izbjeći tjelesni odgoj zbog menge, a nije ni profesor bio toliko glup da nije shvaćao da mi se samo ne da. Tako se nastavilo i dalje u životu, za posao ću napraviti sve, za sebe neću ništa pametno. Onda kukam da sam se udebljala i da mi je vaga opet otišla u nebesa, pa nađem neku dijetu i skinem koju kilu, ali i to mi ubrzo dosadi pa opet nabacam kilu, dvije gore i tako godinama. Ali, iako je 2020. godina bila vrlo zanimljiva,  natjerala me je na mnoštvo promjena, a tako i na one fizičke. Iako sam uvijek govorila kako nemam vremena za teretanu (što nije laž jer imam brojne obaveze tijekom dana), zanimljivo je bilo shvatiti kako mi za oblikovanje vlastitog tijela, teretana niti ne treba.

Prije dva mjeseca, na nagradnoj igri sam osvojila 30 dana online treninga s privatnim trenerom Tomislavom Vukojom. Poslao mi je detaljan upitnik s pitanjima koja su bila potrebna kako bi napravio personalizirani trening za mene, moje mogućnosti i potrebe. Pitanja su bila što o samoj težini i visini, što o životnim navikama prehrane, načinu života, bolestima i slično. Nakon što smo razmijenili sve informacije, Tomislav je kreirao program treniranja i prehrane, a ja sam se dan poslije bacila na posao.

Prvi korak je bio nabavka basic rekvizita te sam nabavila bućice, prostirku i trake za vježbanje. Kako nisam odmah prvi dan uspjela nabaviti sve potrebno, iskoristila sam ono što sam imala kod kuće. Boce vode glumile su bućice, deblji ručnici i tanki sjedeći jastuci bili su prostirka za vježbanje. Apsolutno je jednostavnije imati ispravne rekvizite, jer npr. boca vode od dvije litre koja glumi bućicu od dvije kile puno je nespretnija za korištenje, ali čak i kada nemate sve odmah, u vašem kućanstvu uvijek postoji dostojna zamjena.

 

 

Zatim sam krenula u kupnju dodataka prehrani, kao što su magnezij (ovo je čista laž jer magnezija kući imam u svim oblicima i tko god me poznaje, zna da je magnezij moj najbolji prijatelj), vitamini b i c, kalcij te omega 3. Prehrana i nije bila problematičan korak, jer bez obzira na to što često jedem slatkiše, doma uvijek imam puno povrća i mesa koje je taman odgovaralo keto prehrani koju sam dobila za početni tjedan. Zeleni čaj iako ne preferiram, nije mi ga problem popiti, ima razne benefite za tijelo i organizam, sadrži kofein pa ujutro može biti dostojna zamjena za kavu, odličan je za probavu te daje dodatnu energiju prije tjelesne aktivnosti, pa on može biti priprema za trening. Kavu ionako pijem bez mlijeka i šećera, a s godinama sam prestala piti sokove osim u slučaju da ih netko od ukućana kupi, stoga mi pijenje vode nije bio nikakav problem.

Moj problem s prehranom je činjenica da mrzim kuhati odnosno nije da mrzim, već sam nestrpljiva i ne da mi se stajati iznad štednjaka i nakuhavati. Sve u životu radim brzo, stoga, ako sam gladna, želim jesti sad i odmah, pa sam se i na taj dio trebala priviknuti. Imala sam sreću da sam većinu tog perioda radila popodnevne smjene pa bih ujutro spremala hranu za posao, a kada sam radila ujutro, kuhanje bi odradila dan prije. Znate da je došao period „shit got real“ kad sam se i ja prihvatila kuhanja.

Zadnji korak, zvan „pokreni guzicu i kreni s vježbanjem“, bio je ipak najteži dio. Od mog treniranja, davne 2016. sam imala 4 mjeseca kad sam se bacila u trčanje, ali i od tog sam odustala, tako da je vježbanje za mene kvantna fizika. Ali, dobila sam priliku i definitivno sam je odlučila iskoristiti.

Umjesto trčanja, dobila sam upute da koristim brzo hodanje (zbog povećane tjelesne težine, postoji mogućnost da trčanjem ozlijedite koljena i zglobove, a brzo hodanje u tom slučaju ima veću efikasnost). Obula sam svoje tenisice za trčanje (da, iako ih ne koristim, imam ih u ormaru za svaki slučaj), izvadila svu svoju sportsku odjeću (čak i tog imam) i krenula. Nedaleko od moje zgrade postoji potok i pokraj njega staza za šetnju, pa sam tu odlučila brzo hodati. Na svakoj strani potoka postoji po jedan most, pokraj kojeg bih se kratko stala napiti i obrisati od znoja te odmoriti na 20tak sekundi i nastaviti dalje. Dio s hodanjem je trajao od 45 minuta do sat vremena, što sam ja zaokružila na cca 50 minuta.

S obzirom na to da sam vježbanje ostavljala za večernje sate, a dio kraj potoka nije najbolje osvijetljen, nisam slušala glazbu te sam u tišini lakše kontrolirala disanje i koncentrirala se na to što ću napisati u ovom članku. Razmišljajući i hodajući, vrijeme bi zapravo vrlo brzo prošlo i iako sam prolila litre i litre znoja, na kraju svakog kardio treninga, uopće ne bih osjećala da je prošlo sat vremena (nemojmo se zavaravati, dan poslije bez obzira na magnezij i rastezanje, osjetila bih svaki dio tijela, mislim da me jedino obrve nisu boljele). Kardio je bio predviđen tri puta tjedno, težinski dio treninga pet puta tjedno. Prvi tjedan sam nakon svakog treninga prvih 20 minuta imala osjećaj da sam umrla. Za mene je to bio veliki tjelesni napor nakon duge stagnacije i jedva sam izdržavala. Pozicionirala bih se pokraj ogledala kako bih lakše pratila radim li vježbe pravilno, vježbe koje sam dobila bih upalila na televizoru da svaki pokret odradim najispravnije što mogu, a također sam uposlila sestru da me bodri i prati pokrete koje radim. Nema tog momenta kada se nisam znojila i izgledala kao da sam upala u lokvu vode, a osim toga me je danima (zapravo cijela prva tri tjedna) pratio odvratan smrad tijela, pogotovo tijekom treninga, smrad kiseline nije nestajao ni kada bih oprala svaku poru kože, pa ću pretpostaviti da sam aktivirala neke hormone i definitivni detox tijela. Na kraju tjedna, vagu sam skoro zapičila u zid jer nije pokazala ništa značajno, iako sam žustro pratila svaki korak, ali, nisam se predala i krenula sam dalje.

kristijana merdan

Kristijana Merdan

Idući tjedan je bio isti što se tiče prehrane i treninga, čak mi je svakim danom postajalo sve lakše, neću reći da sam uživala u treningu, ali sam uživala u činjenici da napokon radim nešto po pitanju brige o sebi, pa mi je s tim sklopom u glavi svako ponavljanje bilo lakše prihvatiti i odraditi.

Na kraju svakog treninga bih zaključila da je vrijeme brzo prošlo, doslovno bih završila, pogledala na sat i nisam bila svjesna da je gotovo. Zatim bih obavezno odradila istezanje, zazivanje svih božanstava i svemira koji postoje te nakon što bih se ohladila, pojela bih i otišla na tuširanje. Topla do vruća voda mi je pomogla da i bolovi u mišićima budu manji. Tijekom dana bih otprilike popila dvije litre vode, a tijekom treninga još otprilike litru do dvije, plus litru zelenog čaja.

Jesam li na kraju drugog tjedna htjela baciti vagu kroz balkon? Jesam, opet, ali ni tada se nisam predala jer sam primijetila nekoliko stvari, a to je da mi se poboljšala kondicija, da se više ne bih uspuhala kada bih ujutro trčala na bus za posao, da sam u više navrata prošetala do kuće kad bih vidjela da mi bus neće uskoro te da sam se ispuhala. Nisam više bila natečena, češće sam mokrila te mi se probava potpuno regulirala (nikada nisam imala problema s probavom, ali je sada bila točna kao švicarski sat). Iako se kilogrami nisu pomicali, vidjela sam promjene na sebi.

Zbog identične situacije s kilogramima, treći tjedan je uslijedio detox tjedan, gdje sam svakog dana jela određene namirnice u određenim količinama, a trening se promijenio – kardio trening radila sam 5 puta tjedno, težinski trening 3 puta tjedno. To mi se i nije najviše svidjelo jer iako sam se priviknula, odraditi brzo hodanje mi je bilo dosadnjikavo, ali, što se mora, nije teško. Ono što mi je bilo super kod težinskog dijela treninga je to što kada iz tjedna u tjedan ponavljaš iste vježbe, možeš ih odraditi puno pravilnije jer pohvataš sve pokrete. Videa koje sam dobila kao primjer sam pogledala mali milijun puta, pa sam do kraja trećeg tjedna već znala napamet kako koju vježbu treba odraditi. Vaga se pomakla, pa sam do kraja trećeg tjedna bila na nekih tri kile manje. Tada sam već zaključila da ću vagu ubuduće koristiti isključivo u kuhinji, za pripremu hrane. U osobnoj upotrebi postala je predmet kojeg ne volim i koji mi ne treba.

Četvrti tjedan je ujedno bio i najlakši, dobila sam raznovrsniji plan prehrane (iako sam ja s keto prehranom generalno zadovoljna – volim meso, volim povrće) te identični plan treninga kao i u trećem tjednu. Do kraja četvrtog tjedna sam bila na gubitku pet kilograma.

Nekoliko zaključaka i zapažanja do kojih sam došla tijekom vježbe su da mi ne odgovara glazba jer se puno lakše koncentriram na disanje, držanje i pravilnu izvedbu. Također, volim nježnost, odnosno verbalnu podršku  – možeš ti to, još malo i sl. izrazi na mene puno bolje djeluju nego agresivniji pristup. Treniranje je obostrano teško i nije teško, kada si redovan u treninzima, iako je naporno, postane ti dio neke rutine za koju znaš da je jednostavno trebaš odraditi. Kada shvatiš da je to za tvoje dobro, ništa nije nemoguće. Dodatno, kada vidiš promjene na svojem tijelu, puno je veća satisfakcija nego brojke na vagi. Brojevi su na kraju dana samo brojevi, a tvoj osobni osjećaj i rezultati koje primijetiš su ono što te tjera dalje. Najlakše je reći da ćeš krenuti, ali zapravo je najteži dio uistinu se pokrenuti, ali jednom kada to napraviš, vrlo je jednostavno tjerati se da i nastaviš. Za kraj, mislim da je sada pravo vrijeme za započeti s treningom. Zbog situacije s koronom ionako ne izlazimo kao i prije i imamo puno više slobodnog vremena, pa opravdanja za neaktivnost nema. Za ljenjivce poput mene, online trening je savršena stvar jer u neku ruku, imaš podršku svog privatnog trenera, a sve radiš u doba kada ti odgovara i kad imaš vremena, nemaš određen sat koji ti možda ne odgovara zbog posla ili kao meni, zbog fakulteta. Puno je jednostavnije uklopiti ga u raspored, a ako se tome posvetiš, efikasnost i učinak su zagarantirani.