Uf, svaki je početak težak… Znam to jako dobro, počinjala sam više od nekoliko puta u životu. I da, nije bilo lako, ali sjećam se jednom mi je jedna frendica rekla: ‘Moraš biti nježnija prema sebi.’ Ponekad mi se činilo da ja tu nježnost svojoj Marini pokazujem samo kroz to što joj tu i tamo kupim neku zgodnu stvar ili nekim finim zalogajem. A sada ću se morati odreći i te rijetke nježnosti? Pa ne valjda…
Tamo negdje trećeg dana hodanja, nekad je taj pojam značio dejtanje, sada smo samo moj pedometar i ja hodali skupa, Branimir je poslao jelovnik. Oooo joooj…pa što mu je ovo? 6 obroka? Sve mi se to nekako činilo čudno, pomalo nemoguće, pa što ću sada cukati sa sobom i posude s hranom? Nisu mi papiri, rokovnici, laptop, CD-i i slična oprema bili dovoljni, sad ću još i kantice upregnuti sa sobom. Hmmm, pa puno je lakše tamo negdje kad ogladniš skoknuti do prve pekarnice, sada ih stvarno ima svuda i to onih baš dobrih, mirisnih, skoro kao pariški Paul.
A onda sam se sjetila sebe tamo negdje prije više od 20 godina – razmažena kao većina srednjoškolaca sjedila sam ispred svojeg idućeg ispita ‘Opće kemije’ lila knjige od cca 300 – 400 strana koje je trebalo naučiti za ispit. Nisam ju ni otvorila, a već sam osjećala doslovnu fizičku bol.
‘Kako? Nema šanse? Ja to ne mogu! Dok dođem do kraja, zaboravit ću što je bilo na početku? Aaaaa kakooo ćuuuu jaaaa toooo?’ , vrištalo je u meni.
Tada već pri kraju Prava, moja sestra gledala je tu moju muku, unutarnju bitku koja je divljala i moje nepokretanje s mjesta. Sjela je pored mene i rekla vrlo mirno. Samo ti treba plan, treba ti sustavni pristup i sve će biti ok. Postavile smo tada zajedno plan i sustav kojim sam se služila do zadnjeg ispita na faxu, primjenjivala sam ga i na poslu, na magistarskom.
Bila je to moja sigurna karta kada nisam znala što ću. Problem me je brinuo sve do trenutka u kojem nisam došla do načina kako taj problem riješiti. Od tog trenutka on više nije bio velik, bio je rješiv. Upravo tako sam se posložila u glavi i umirila tremu, strah i nervozu koju je ova promjena neminovno donijela u moj život. Ovaj projekt je moj dokaz da mogu izaći na kraj sama sa sobom, barem bi to trebao biti. Ova misao o kemiji s prve godine faxa uletjela mi je kao tješilica u trenutku kada mi se činilo da je bijeg bolja opcija.
No, bježanja nije bilo. Javio se Branimir, u subotu se vidimo na mjerenju, glasila je poruka.
Sad nema natrag, pomislila sam si. Mail u kojem se bio jelovnik, sadržavao je još dva priloga. Listu namirnica koje mogu konzumirati koliko god i kad god želim i crvenu listu tj. one namirnice koje više ne postoje na niti jednom mom meniju. Hmmm neke stvari sa zelene liste nisam nikada ni vidjela kumkvat, kivano, jujuba, trnjine, ali sam zato sve namirnice s crvene liste jakooo dobro poznavala.
Ček ček.. informacije su pljuštale sa svih strana, osjećala sam se ko’ brucošica ispred ogromne knjige koju neću moći svladati. Trebao mi je plan, trebala sam uvesti sustav, morala sam si sve ovo nekako napraviti više simple nego što je izgledalo na prvi pogled. Za početak bilo mi je jasno da više nema slasnog peciva za doručak, nema ni svih onih priloga za ručak, a nema ni nekog keksića uz put kad mi se jede slatko, nema ni čipsa ili kokica navečer uz film. Pa što će preostati?
Nije sve tako crno, bilo je tu još puno toga za izbor. Izvukla sam tako posudice za zamrzavanje, pojela za doručak naranču, krišku kruha s purećom šunkom, popila čaj, pripremila za ručak salatu sa sirom, uzela voće za međuobroke i dan je mogao početi.
Dan po dan, posudice i ja smo si bile sve bolje. Salate, voće, nešto manje mesa, sir… Ma ide to. I onda je došao vikend. Beskrajno sam mu se veselila jer je to bio vikend koji je imao divan početak. Izlazak s curkama! Obožavam ih, obožavam naša druženja, posebno ova jer su toliko rijetka. Jedna od njih, naime ne živi u Zagrebu i tu je samo jednom ili dva puta godišnje. To je druženje koje ne propuštam. Ova moja dijasporica je jedno divno stvorenje, toliko puno duha i dobrote da si počašćen u svakom trenutku kojeg možeš provesti skupa. I kamo ćemo? Bilo je pitanje. Čuj, maco, meni se jedu ćevapi. Omg… Ćevapi, lepinja, luk… Što ću sad? Ako ne priznam Branimiru sada, sigurna sam da će na mjerenju skužiti. Bolje da kažem odmah, tako je i bilo. I na moje ogromno čudo, čovjek je proučio menu restorana u kojeg smo planirale ići i poslao mi popis jela koja mogu naručiti. Divno, to je to! Savjet kada ti treba, podrška kada ti treba…
To je taj divan osjećaj da nisi sam, da ima rješenja. Već na prvom koraku bilo mi je jasno da je prehrana u biti nešto vrlo intimno, ne toliko da ga želimo u potpunosti sakriti i sačuvati od drugih, ali opet i da, jer to što jedemo puno govori o nama, odaje nas na jedan poseban način i zato nije lako ući u šprancu neke dijete, bila to možda i najuspješnija dijeta kojom Viki Beckham nakon četvrtog poroda izgleda bolje nego prije prvog.
Par dana iza toga u moje svijet ušla je jedna draga osoba. Fadila, psihološki savjetnik. U prvi tren kada mi je njeno uključenje Branimir najavio, činilo mi se oooo pa možda meni samo ona i treba…
Kasnije sam spoznala da su njih dvoje, svatko u svojoj domeni upravo idealno nadopunjeni i da čine tim koji meni, ali i drugima mogu pomoći da naprave upravo svoj idealan plan i dovedu sebe do svog do cilja. A korak bliže mom cilju već se nazirao na prvom mjerenju. Branimir je pisao smanjenje udjela masti i povećanje udjela mišića, a meni je u glavi samo bila brojka -9.
Jedna manje!!!! Jes jes…
Sretna i motivirana šaljem vam pusu i čitajte što je bilo dalje.
Vaša Marina
You must be logged in to post a comment Login