Na moj poziv u pomoć Branimir je poslao poruku: ‘Javi kakvo je stanje (visina i težina) stavljam te u obradu, sve ću ti objasniti. Ništa ne brini, nije ni hipnoza, ni prehrana samo na sokovima’.
Uf, trenutak istine gledao me je u oči. I sama sam znala da je broj kilograma koje pokazuje vaga pretjeran. Nisam mogla pobjeći od činjenice da svakoga dana moje tijelo nosi težinu veću za barem 10 kg od normalne.
Sve tablice pokazivale su da je moj indeks tjelesne težine (stupanj uhranjenosti organizma) pokazuje vrijednosti u kategoriji overweight. Nije me čak ni toliko zabrinjavala ta brojka kilograma, ni broj BMI (body mass index) ni bilo koji drugi broj… Brinulo me je to što se gotovo svakodnevno nađem u situaciji da si hranom dajem nagradu za naporne poslovne, obiteljske i bilo koje druge dane.
Brinulo me je to što sam mogla svoju kilažu držati pod kontrolom samo kada sam čvrsto držala uzde svog apetita iako si baš nikada nisam popuštala i gledala kroz prste. No, takvih je teških dana, posebno u posljednjih par mjeseci bilo puno.
Završila je polugodišnja adaptacija stana, ponovo smo živjeli u kutijama, i opet smo se selili, doslovno prvog dana u novom stanu, mama je završila na operaciji s vrlo neizvjesnom prognozom, zatim sam dala otkaz na svom dosadašnjem poslu i odlučila u ovoj državi u ovom trenutku krenuti u poduzetnički poduhvat, a onda je preminuo moj tata… Nisam držala pod kontrolom ništa, činilo mi se da se novi problemi, nove tuge, novi strahovi i promjene samo gomilaju.
Kako bih jednu situaciju, koliko toliko stavila pod kontrolu, tako je dolazila druga. U jednom trenutku mi se činilo da su moji kapaciteti pretrpani i da jednostavno ne mogu više. No, nisam si mogla dozvoliti luksuz da stanem na bilo koji način, jednostavno sam morala funkcionirati. Trudila sam se fokusirati na obitelj i posao, a na to što, kada i koliko jedem jednostavno nisam marila.
Dan po dan su me vraćali u normalu, kao da sam se budila iz nekog sna, no to buđenje donijelo je novu poražavajuću spoznaju. Na tadašnjih cca 5 kg viška, nabacila sam dodatnih 5. Uf i ta prosta matematika bila je stvarno poražavajuća.
‘Ok, sad je dosta. Pa ti si nutricionist, moraš znati samu sebe dovesti u red.’ govorila sam samoj sebi.
Da, da… znam, u teoriji. No, od svih bitaka u životu, najteža je ona sa samim sobom. Već nakon tjedan – dva bilo mi je jasno da se ne pomičem s mjesta, čak mi se činilo da je stanje još i gore. Počeo me je hvatati očaj. ‘Pa što radim krivo? Pazim da ne večeram, izbjegavam ugljikohidrate, ne kužim… Možda se trudim bez veze, možda je nemoguće… Ili možda nešto radim krivo? Možda mi samo treba pomoć.’
Na moje priznanje koliko kilograma imam i koliko sam visoka, zamoljen za diskreciju, Branimir je odgovorio: ‘Ma sve ok. Nemaš straha.’
–‘Imam, trebam skinuti njih barem 10?’, bilo je moje pitanje.
Naime, smatrajući sebe vizualnim tipom, posložila sam na stol kilu brašna, nekoliko pakiranja trajnog mlijeka, tjesteninu, sokove, vodu da bi dobila ‘hrpu’ zvanu 10 kg. OMG pa toga je stvarno hrpa. Dvije boce vode od 1,5 l, sok od 1,5 l, tri tjestenine od 0,5 kg, jedno brašno i tri litre mlijeka. Ukupno 10 kg! Zabrinjavajuće.
Onda je došla još jedna Branimirova poruka: ‘Dobit ćeš malo popusta na to kako živiš i radiš i na ulogu majke, ali na godine ne! Metabolizam ti je 20 posto sporiji nego kada si bila u 20-ima i zato će trebati uložiti više kontrole i discipline nego kad si bila mlađa. Ali ti si uporna, sjećam se još s faksa, možeš ti to!’
I iako obično bolje funkcioniram kada u meni proradi moj dalmatinski dišpet i kad mi netko odmahne rukom i proglasi me beznadežnim slučajem, ovoga puta trebao mi je taj prijateljski ‘možeš ti to!’
Individualni pristup mršavljenju počinje dubinskim skeniranjem zatečenog stanja. Važno je pojasniti sve momente koji su do ovog stanja doveli, navike, način i tempo života, bolesti i stanja koje imamo. Uglavnom Branimir i njegova ekipa sveli su taj skening na samo 17 strana upitnika.
No, upitnik nije dovoljan, bitno je voditi i dnevnik. Za početak nije bilo potrebno ništa korigirati. Živjeti kao i do sada, samo je bilo potrebno sve bilježiti. Moram priznati da mi je to vođenje evidencije malo teško palo. Naime, moj život nema reda.
Baveći se tržišnom komunikacijom, u smislu komunikacijskog konzaltinga, niti jedan moj dan ne liči na onaj prije. Ne počinjem raditi svaki dan u isto vrijeme, niti završavam s poslom u neko određeno vrijeme, svaki dan tako ima svoj raspored i ponekad mi je jednostavno bio problem zapisivati sve ono što se u tom dnevniku/evidenciji tražilo.
No, primivši se ovog projekta ‘ – 10’ onako štreberski bilo mi je jasno da i to moram nekako ugurati u svoj ritam. Tjedan je prošao, evidencije su poslane i došli smo i do prvog mjerenja.
‘Kile, više-manje’, rekao je Branimir. Nastavio je: ‘Brine me ovaj omjer. Imaš 43 posto masnoća i samo 24 posto mišića. Ovo je trend koji moramo preokrenuti. Osim plana prehrane koji ću ti napraviti, moraš uvesti i dodatnu tjelesnu aktivnost.’
– ‘Joooooj Branimir molim te samo nemoj od mene očekivati da svaki utorak i četvrtak odlazim negdje na vježbanje. Znaš ovaj stihijski način života mi to nikako ne dopušta. Sve će pasti u vodu.’, rekla sam.
Smije mi se Branimir i kaže: ‘Ma kakav utorak i četvrtak? Izvoli, ovo je Omronov pedometar. Tvoj cilj je napraviti minimum 7000 koraka, svaki dan!’
–‘SVAKI DAN?’, kažem mu u čudu. ‘Omg, pa gdje da nađem vrijeme za tih 7000 koraka, kad još i da hodam, pa imam toliko obaveza’, rekla sam zaprepaštena.
– ‘Ajde ovako’ umiruje me. ‘Hodaj koliko možeš, vidjet ćemo za tjedan dana kako napreduješ… Vidjet ćemo….’
A vi, ako vas zanima što smo to vidjeli za tjedan dana, kliknite na kolumnu, tko zna možda uspijem sa sebe maknuti barem jednu ‘tjesteninu od 0,5 kg’.
Pusa,
Vaša wanna be – 10 Marina
You must be logged in to post a comment Login