Ovih sam dana popila svoje prve dvije kave u takozvanom „novom normalnom“ okruženju. Iskreno, ja bih da karantena traje dovijeka. Nitko mi nije toliko falio i volim ovo gledanje preko kamere. Nitko me ne mora grliti, cmakati i ulaziti u moj osobni prostor, osim nećaka i nećakinje i možda malog od prije i kumčadi… Samo oni… Kumče je bilo jedini muškarac, a mnogi su me se sjetili, koji mi je želio dobrojutro/dobardan svakodnevno i s kojim sam čak provela koju minutu u nekom dubokoumnom razgovoru o seriji koju prati. Lijepo sam ja to (do)odgojila…
Ostali su samo davili strahovima, teorijama zavjera, oplakujući svoj jadni, mali život.
Koliko god sam vedra i vesela i zezator, toliko sam postala svjesna i koliki sam introvert. Meni je moj mali svemir posve dovoljan i sretna sam. I ne čudi me što nitko nije ozbiljno shvatio moje pozive za osnivanjem stranke. Uz vas, čitateljice, i kolegice iz drugih medija, mogla bih raditi čuda. Mogla bih koalirati, uhljebiti se, postati neka važna ravnateljica neke važne agencije i mlatiti tuđim. Mojoj krupnoj, kraljevskoj pojavi dobro bi stajala jedna tako odgovorna funkcija. I, kao što vidite, odjednom, nakon raspuštanja, nema niti virusa. Pobjegao je i on iz ove države taman sad kad se trebaju održavati predizborni skupovi i kada se treba mahati zastavama… Nema ni virusa sada kada su nas ostavili, k’o guske u magli, u jednoj nezavidnoj situaciji. U situaciju u kojoj većina nas ne zna što nas čeka sutra, hoćemo li biti gladni i žedni…
Nikako nisam našla dovoljno vremena za napisati onaj članak o 5G mreži ili o strahu od čipiranja. Ne treba vam nikakav čip, dragi moji, pa i tako vam je uključena geolokacija dok zovete Uber ili Bolt ili dok naručujete neku krpicu preko interneta. Svi već znaju gdje ste i što ste i nema nikakve potrebe za čipovima dok vam je mobitel u džepu ili torbici i dok na društvenim mrežama objavljujete i kada ste otišli na zahod.
Ovo novo normalno mi je pomalo i smiješno. Sve to cviljenje za frizerima, kavama, depilacijama, manikurama… Čudno kako nitko ne plače za predstavama, baletnim izvedbama, premijerama filmova ili nekim koncertima klasične glazbe… Srećom, knjiga sam se načitala i u #ostanidoma fazi, pa i u fazi #budimoodgovorni… Knjiga mi nikad ne fali zahvaljujući i hrvatskim izdavačima, ali i silnim aplikacijama koje mi usporavaju čak dva mobitela. Shvatila sam da su mi knjige dobro društvo. Oduvijek su i bile. Knjige toliko toga daju i toliko toga otkrivaju, i u vama i s vama, da je šteta ne čitati.
Konačno je došao i taj da pa sam u subotu bila s Malom. Toliko me razveselila i toliko sam ponosna na nju. Još samo da joj se doda mrvica hrabrosti i neka financijska injekcija i ta žena bi mogla raditi čuda. Uvijek je do injekcija…Ah, kad bih se bar uhljebila…
Onda sam u nedjelju odšetala do Ruskog Princa da ugleda moje kraljevsko veličanstvo nakon, mislim, čak tri mjeseca. Da mi ga ne bude previše, jer njega je uvijek nekako previše, nisam se samopozvala na ručak. A volim kada me nahrani kraljevski i servira dostojno mojoj visosti. Nekako sam ga htjela poštedjeti stresa i očekivanja, a i navikla sam se jesti svoje brzopotezne splačine.
Začudo, nismo bili dramatični. Ne znam kako nam se to dogodilo. Očito je korona ludilo donijelo i nešto dobra u naše živote pa manje dramatiziramo.
Lako je tuđim mlatiti, kažem vam. Prelako. Lako je prebaciti odgovornost na nekog drugog, pa i odgovornost mog zagorenog, bljutavog jela na Ruskog Princa koji nije insistirao da ostanem na ručku. Kreten! Lako se dijeliti na nas i njih, na mi i oni… Prelako. A gorak okus ostaje…
