Kako svi sa svih strana vrište „ostani doma“, ja sam odlučila, po prvi puta u životu, biti poslušna.
Nije mi to neka jača strana, osobito ako je vjerovati nekim muškarcima koji su se toliko silno trudili biti dominantni, gospodariti mojim tijelom i umom te se osjećati moćno dok bih ja bila nježna, trepetava, submisivna djeva. Uzalud su mislili da su dovoljno dobri i jaki, i tko zna što još, pa bismo, gotovo uvijek, završili razočarani i u suprotnim ulogama. Šteta. Rekla bih da se nikada nitko nije dovoljno potrudio… Ali, što je tu je…
I kad su moji roditelji bili u pitanju, nisam baš bila najbolje dijete, barem što se slušanja tiče. Strašno tvrdoglavom i upornom djetetu, nadasve lajavom, trebalo mi se ponoviti nerijetko i petsto puta, osobito ako me sve skupa na neki čudan način zabavljalo. Nikad neću zaboraviti tatin prvi, ali i zadnji, udarac po guzi. Nakon što mi je nekih tisuću puta rekao „nemoj“, ja sam tisuću i jedan put ponovila stvar i dobila po guzici! Ali, dobila sam i najljepši zagrljaj ikad, te osjetila i koliko je mom ocu teško pao taj prvi i zadnji udarac. Mama je bila posve druga priča. Kuhača i ono „ispruži ruku“ se ni ne broje!
Jesam li što naučila? Pa i nisam baš. I danas sam svojeglava, tvrdoglava, uporna, agresivna, navalentna, prkosna i tko zna kakvim su me sve imenima nazivali. U današnjoj situaciji ispravan bi bio neki termin poput ovoga – građanski neposluh!
Od kada je krenulo ovo s ovim glupim virusom, zaista se trudim biti doma. Ne pozivam se na demokratska ili ustavna prava. Bar ne još!
Ruski Princ svaki dan, iz čiste dosade, hodočasti do dućana tako da niti ne razgovaram s njime. Ljuta sam! Kupujem jednom tjedno! Najmanje mi odgovara da se eventualno razbolim, ali mi još manje odgovara da se ova situacija razvuče do u nedogled. Svakom normalnom, poslovnom čovjeku ova situacija nikako ne odgovara.
Zaliha novčića se već istopila.
Oglasa nema, kampanja nema, evenata nema, konferencija nema… Nema ničega što znači da nema ni para. Za neku paru mogu samo alanfordovski prokuhati vodu!
No, to ne znači da portali trebaju prestati raditi. S ekipom se i dalje, možda više no ikada, trudim zabaviti vas. Radim k’o kreten – volontiram sama sebi. Smišljam sve što se da smisliti… Ana vježba i snima, Vesna peče k’o luda, s Anjom osmišljavam, Ivana mindjumpuje i piše, da baš sad ne nabrajam sve poimence…
Nisam počistila stan više nego to radim inače. Nisam složila ormare. Nisam osmislila osamsto pedeset načina na koje ću ujutro pojesti zobenu kašu, niti se trudim pokazati vam kako je ispao kruh po Vesninom receptu, a kako onaj odokativni koji me baba naučila peći. Samo ću vam šapnuti – oba su jebeno dobra..
Niti sam se izgubila, niti sam se pronašla, niti sam pomakla neku granicu, niti se volim više, niti se volim manje, niti sam usamljena, niti me je strah… Nisam ni nešto posebno živčana, a ni ne mažem se kremama, niti molim Boga više nego sam to radila ranije.
Ne idem nikud. Nije da sam nešto prije posebno lunjala. Ne viđam nikoga. Ne seksam se – da ne bi bilo kakve razmjene tekućine, jer vrag ne spava!!!
Srećom – stan mi gleda na park, a grane su narasle do ograde francuskog balkona… Sija sunce! Sunčam se uz knjigu i kavu na fotelji!
Nisam vježbala zadnjih dvadesetak dana, jer mi se čisto ne da i znam da će se Ljilja iz Magic Wella naljutiti, ali mi se čini da se ni zdebljala nisam. Kuham. Nisu to neka remek djela vrijedna fotografiranja i kojeg novog hashtaga, ali je sve nekako zdravije i slađe, iako je to daleko od dijetalnog što bi mi svaka normalna osoba preporučila. Ali, nećemo pretjerivati i slušati baš sve. Bila sam debela i prije korone, pa je ni ne mogu kriviti ako slučajno ove godine zalutam na plažu.
Kontam – ako sam dobra i poslušna i ako sam doma – prije će proći!
Budite doma, da prije prođe. Da se čim prije vratimo u neku normalu, iako mislim da više ništa neće biti isto.
Čim sam ja poslušna, ni ne može biti!
